Kako je država blagostanja potopila talijanski san

Kako je država blagostanja potopila talijanski san

Autor: Piercamillo Falasca

Tijekom službenih posjeta prijateljske riječi mogu biti uobičajene, ali ono što je predsjednik SAD-a John F. Kennedy rekao 1963. godine na večeri koju je u njegovu čast priredio talijanski predsjednik Antonio Segni u Rimu, je bila činjenica. Od 1946. do 1962., talijansko gospodarstvo je raslo prosječnom stopom od 7.7 posto, što je briljantna izvedba koja se nastavila gotovo do kraja 60.-tih (prosječna stopa rasta tijekom čitavog desetljeća je bila 5%). Tzv. Miracolo Economico je pretvorio Italiju u globalno i dinamično društvo, koje je hvalilo tvrtkama konkurentnima na globalnoj razini u bilo kojem sektoru, od perilica rublja i frižidera, do preciznih mehaničkih komponenata, od prehrambene industrije do filmske industrije.

Period od 1956. do 1965. je vidio veliki industrijski rast u Zapadnoj Njemačkoj (70% u desetljeću), Francuskoj (58 posto), i SAD-u (46 posto), ali svi su bili zasjenjeni spektakularnom talijanskom izvedbom (102 posto). Velike tvrtke, poput proizvođača automobila Fiata, proizviđača pisaćih strojeva, printera i računala Olivetti; energetske tvrtke poput Enija i Edisona, među inima, su surađivani sa ogromnom većinom manjih tvrtki kojima su upravljale obitelji, sukladno tradicionalno jakoj ulozi obitelji u talijanskog društvu. Barem jedna petina stanovništva od 50 milijuna se preselila iz siromašnog, nerazvijenog juga u bogat, industrijalizirani sjever, promijenila način života, te počela kupovati automobile i televizore, povisujući talijanski standard, upisujući svoju djecu u škole, štedeći novac za kupnju kuća i pomažući svojoj rodbini koja je još uvijek živjela u starim selima. Nakon 1960., rapidno rastući životni standard, kao i poslovne i radne prilike su dovele do kraja toka Talijana u ostatak Europe i obje Amerike, dovodeći pri kraju tu talijansku diasporu koja je navela gotovo 20 milijuna ljudi da napuste svoju domovinu u manje od stoljeća.

Koja je bila čarobna formula talijanskog ekonomskog buma? Više godina kasnije, senator Demokrazie Cristiane (demokršćana, vodeće katoličke stranke desnog centra) je rekao u intervjuu: „Uvidjeli smo i odmah shvatili da ne možemo voditi talijansko društvo. Zemlja je bila jača od politike i još pametnija. Ne raditi ništa je bio bolji odabir od mnogih vladinih mjera.“ Tko je bio to ‘mi’ o kojima je senator Piero Bassetti govorio?

U prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata, grupa liberalnih, tržišno orijentiranih ekonomista i političara je dobila ključne pozicije u vladi, počistila fašističko zakonodavstvo i ustrojila demokratsku politiku i reforme slobodnog tržišta. Središnja figura je bio antifašistički novinar i ekonomist Luigi Einaudi, jedan od najprominentnijih talijanskih klasičnih liberala, koji se vratio u Italiju i služio nakon rata kao Guverner Središnje banke, a onda kao ministar financija i konačno predsjednik Republike; iznimno je utjecao na ekonomske politike koje je implementirao premijer Alcide de Gasperi (1945-1953) i, nakon de Gasperijeve smrti, njegova nasljednika Giuseppea Pelle i ostalih.

Neke od tih ličnosti možda nisu dobro poznate izvan Italije, ali su predstavljali ogromnu iznimku za europsku političku kulturu. Nakon dvadeset godina Mussolinijeva fašističkog režima i ratnih strahota, ta grupa klasičnih liberala je predstavljala jedinu nadu da država iznikne iz svoje totalitarne prošlosti u demokratsku, kapitalističku slobodu. Kontekst u kojem su djelovali se teško može nazvati jednostavnim. Italija je bila siromašna zemlja koja je bila devastirana fašističkim kolektivizmom i ratom; najveći dio nacije je bio nezaposlen i neobrazovan; infrastrukture nije bilo ili je bila slaba; moćna komunistička partija je prijetila zamijeniti fašistički kolektivizam komunističkim kolektivizmom; državne kompanije su dominirale većinom tržišta.

Luigi Einaudijev utjecaj je bio krucijalno važan. Pažljiva monetarna politika je zauzdala inflaciju na gotovo dvadeset godina (1959. Financial Times je slavio liru kao najstabilniju zapadnu valutu); sporazumi o slobodnoj trgovini su pomogli Italiji da se ponovno vrati na međunarodno tržište; fiskalna reforma (Vanonijev zakon, nazvan po ministru koji ga je stvorio) je smanjila stope poreza i pojednostavila porezni sustav. U eri kojom su dominirale keynesijanske ideje i olako trošenje, talijanska javna potrošnja je bila relativno kontrolirana: 1960.-e javni rashodi su jedva dosegli razinu iz 1937. (30% BDP-a sa značajnim udjelom izravnih ulaganja), dok su u ostalim europskim zemljama dramatično porasli.

Neki, među kojima i poznati pravnik Bruno Leoni, su upozoravali na opasnosti ako ljudi ne zapamte što je dovelo do novog prosperiteta. Rastući prosperitet je bio odlična prilika za vladinu potrošnju i intervencije. Već 1950.-tih, talijanska vlada je osnovala Cassa del Mezzogrioni (slično Rooseveltovoj Tennessee Valley Upravi, ali u siromašnoj južnoj Italiji). 1960.-tih, talijanske vlasti su donijele zakonodavstvo za redistribuciju dobara, šireći državnu kontrolu nad ekonomijom (npr. nacionalizirajući opskrbu električnom energijom) i jačajući državu blagostanja.

U relativno prosperirajućoj Italiji, redistribucionistički pokreti su stekli široku narodnu podršku. 1962.-e, tijekom važnih pregovora o ugovorima o radu za zaposlenike u metalurgiji, sindikati su zatražili kraće radno vrijeme, više godišnjih odmora i više ovlasti u osnivanju sindikalnih aktivnosti u tvornicama. Partito Socialista Italiano se pridružio vladajućoj koaliciji sa demokršćanima i oformljena je prva vlada lijevog centra. 1963.-e, program javnog stambenog zbrinjavanja, pokrenut putem nacionalizacije zemljišta, je stvorio snažne otpore udruženja poduzetnika i privatnih vlasnika (među njima i katoličke crkve), koji su naveli Demokraziu Cristianu da odustane od te ideje, ali takve kolektivističke ideje su dominirane ostatkom desetljeća i tijekom 1970.-tih.

Nekoliko važnih javnih projekata je usvojeno u tom periodu i postavilo temelje trenutnoj talijanskoj krizi. Prva je bila olabavljenje fiskalne discipline, kroz odluku Ustavnog suda iz 1966. koja je omekšano tumačila ustavno ograničenje održivog proračuna; ta suspenzija ustavnih ograničenja je omogućila parlamentu da donosi zakone za koje godišnji troškovi nisu pokriveni fiskalnim prihodima, već izdajom trezorskih obveznica. Ta odluka je napravila pukotinu u državnom proračunu koja se širila svake godine. Luigi Einaudi je umro 1961. i njegovi pozivi za fiskalnom disciplinom su bili brzo zaboravljeni. Sve do 1960.-e „primarni deficit“, koji se računa oduzimanjem plaćenih kamata od cjelokupnog proračunskog manjka, je bio gotovo na nuli; brzo je narastao nakon odluke Suda i ubrzao se nakon 1972., kada je potrošnja u deficitu bila sustavna politička strategija. U 1975. godini, primarni deficit je dosegao opasnih 7.8% BDP-a.

Druga je bila uvođenje velikodušnog sustava mirovina (Brodolinijev zakon). Prethodni sustav temeljen na doprinosima je bio zamijenjen redistributivnim sustavom, sukladno kojem su umirovljenici dobivali mirovine koje nisu bile određene sveukupnim iznosom ušteđevine sakupljene tijekom njihova radnog vijeka, već njihovih prethodnih plaća. „Socijalna mirovina“ je bila utvrđena za svakog građanina, zajedno sa starosnim kriterijem za mirovine, i na taj način omogućavala radnicima da se rano umirove, a prisvojen je labav sustav dodjele invalidskih mirovina u južnoj Italiji, koji je bio smatran zamjenom za efikasnije mjere razvoja. Mali broj je obraćao pažnju na pitanje financijske održivosti. Na kraju krajeva, glasači u budućnosti ne glasaju danas.

 Treća je bila jača regulacija tržišta rada kroz usvajanje tzv. Radničkog statuta 1970-tih, uključujući i Članak 18, koji je propisivao da ako sud utvrdi da je otkaz radniku u tvrtci koja zapošljava više od 15 radnika sa ugovorima na neodređeno, bio nezakonit, tada taj radnik ima pravo biti vraćen na posao. Teret dokaza je ležao u potpunosti na poslodavcu. Čineći otpuštanje radnika skupim, zakon je učinio skupim i zapošljavanje radnika, što je smanjilo mobilnost radne snage i poticalo ‘rad na crno’.

Četvrta je postavila, kroz uzastopne zakone između 1968. i 1978., nacionalni zdravstveni sustav koji je gotovo potpuno financiran porezima, što znači da postoji malo mogućnosti za potrošače u korištenju zdravstvenih usluga.

Konačno, u siječnju 1970. vlada je nametnula obvezna pravila za sve radnike u inženjerstvu i metalurškom sektoru, što je znatno reguliralo i ograničilo radno vrijeme. Dugoročne negativne posljedice ovih i drugih mjera su bile kratkoročno zamagljene talijanskih snažnim rastom i niskom prosječnom starosnom dobi populacije. Velikodušne mirovine i troškovi zdravstvene skrbi su se plaćali od velikog broja mladih zaposlenika. Godinu za godinom, te mjere, uz sve jače regulirano tržišta rada i usluga su smanjili produktivnost, učinile tržište rada rigidnijim, dramatično poskupile zapošljavanje, promovirale sve veću javnu potrošnju i akumulirale državni dug, koji je zauzvrat apsorbirao sve veći udio privatne štednje. Kroz vrijeme populacija koja je starjela je smanjila omjer zaposlene populacije i umirovljene, čineći mirovinski i zdravstveni sustav opterećenijima i manje održivima. Tijekom 1960-tih i 1970-tih sve europske države su povećale svoju javnu potrošnju, ali talijanska je doslovno otišla van kontrole, gubeći svoju sliku iz 1950-tih kao fiskalno odgovorne države. Javna potrošnja je porasla sa 32,7% BDP-a u 1970. na 56,3% u 1993., dodatno potaknuta dijelom i u nemarnoj politici zapošljavanja službenika kako bi se nadoknadio manjak posla u privatnom sektoru, posebice na jugu. (Taj manjak posla je, naravno, bio najviše povezan sa ekstremnim troškovima zapošljavanja nametnutog privatnom sektoru.) I dok je javni dug bio na stabilnih 30% BDP-a, 50- tih i 60-tih, dosegao je vrtoglavih 121,8% 1994.

Tako je završilo talijansko čudo. Prosječni rast BDP-a je bio 3,2% 70-tih, ali je pao na 2.2% 80-tih. Zahvaljujući sustavnoj devaluaciji lire, talijanske firme su mogle zadržati svoju međunarodnu konkurentnost na neko vrijeme (premijer Bettino Craxi je objavio da je zemlja pretekla britanski BDP u 1987.), ali visoka inflacija i javni dug su očito ugrožavali budućnost.

Razni pokušaji reforme su poduzeti u 90-tima, posebno nakon financijske i političke krize 1992-1993, kada je država riskirala bankrot, a poslijeratni politički sustav bio pometen korupcijskim aferama. Privatizacija nekih javnih industrija je pomogla u smanjenju javnog duga na ponešto prihvatljivu razinu. Manje promjene su uvedene u mirovinski sustav, a 1997. talijanski parlament je donio zakon koji je modernizirao radno pravo, ali političke prepreke ukinuću odredbi iz članka 18 (koje se tiču ponovnog vraćanja na posao otpuštenih radnika) su dovele do glomaznog dvodijelnog tržišta, što uključuje i preregulirane i rigidne staromodne ugovore, kao i fleksibilne ugovore o radu na određeno vrijeme.

Ove reforme su dale malo goriva umornom motoru i odgodile na neko vrijeme konačni obračun. Vremenu je ipak došao kraj. Italija je još uvijek bogata zemlja, ali talijanski politički sustav se ponaša poput izgladnjelog plemića koji se ne može prilagoditi svojem novom stanju. Najdublja posljedica talijanske države blagostanja i intervencionizma u tržište rada nije ekonomski ili politički, već kulturološki. Kultura ovisnosti o državi blagostanja je ono što otežava promjenu čak i zadnjih godina, kada Italija prolazi kroz novu dužničku krizu.

 Suvremeni Talijani ne djeluju kao da su spremni zasukati rukave poput svojih očeva i djedova, kako bi proizveli blagostanje u slobodnoj i konkurentnoj ekonomiji, i odrekli se pogodnosti države blagostanja koje si ne mogu priuštiti u zamjenu za veću slobodu, prihode i prosperitet. Može li se Italija vratiti Einaudijevim klasično liberalnim lekcijama i povratiti ekonomsku rast i obećavajuću budućnost? Kao što se i inače znalo dogoditi tijekom stoljeća, što se dogodi u Italiji može biti primjer za cijeli svijet. Za bolje ili gore.

Categories: Eseji

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *