Kapitalizam i paradoks moralnosti

Autor: Mao Yushi

Sukob interesa u Zemlji uljudnosti

Između osamnaestog i devetnaestog stoljeća, kineski pisac Li Ruzhen napisao je knjigu Cvjetovi u ogledalu. Knjiga opisuje čovjeka Tang Aoa koji sa svojim zetom uslijed neuspjeha u karijeri kreće na putovanje po svjetskim morima. Za vrijeme putovanja, posjećuju različite zemlje pune egzotičnih i fantastičnih znamenitosti. Prva zemlju koju posjećuje je
“Zemlja uljudnosti”.

Stanovnici Zemlje uljudnosti namjerno pate kako bi osigurali dobrobit drugih. Jedanaesto poglavlje knjige opisuje nadzornika (Li Ruzhen namjerno koristi tipične likove kakvi su postojali u staroj Kini, gdje su nadzornici imali posebne povlastice te su često maltretirali obične ljude) kojem se, dok je bio u kupnji, dogodilo sljedeće:

Nadzornik, pri pregledavanju robe, kaže
trgovcu: “Prijatelju, imaš tako vrsnu robu,
a cijene su ti tako niske. Neću imati mira
ako te iskoristim! Moraš povisiti cijenu ako
želiš da nastavimo trgovati.“

Trgovac odgovara: “Dolaskom u
moju trgovinu, činiš uslugu meni. Govori se
da kupac traži što višu cijenu dok trgovac
želi što nižu. Cijene moje robe su visoke, ali
ako još uvijek želiš da ih podignem, onda ih
ne mogu više podići. U tom slučaju bilo bi
bolje da posjetiš neku drugu trgovinu
ukoliko želiš nešto kupiti.“

Nakon što je trgovac rekao svoje, nadzornik odgovara: “Imaš tako niske cijene za tako vrsnu robu. Ne znači li to da ćeš poslovati s gubitkom? Trebali bismo biti staloženi i pošteni. Nemamo li svi neku svoju računicu?“ Rasprava je trajala neko vrijeme, trgovac je zahtijevao da cijena ostane
niska dok je nadzornik ljutito kupio samo polovicu željene robe. U trenutku kada je htio otići, trgovac mu je zapriječio put. Tada su došla dva starca koji su, nakon što su procijenili situaciju, dogovorili da nadzornik uzme 80 posto robe i ode.

U knjizi se zatim opisuje druga razmjena u kojoj kupac misli kako je prodajna cijena preniska obzirom na visoku kvalitetu dok prodavač ističe kako ponuđena roba nije dovoljno svježa te da je roba obična. Na kraju kupac odabire najlošiju ponuđenu robu te ga ljudi u blizini optuže za nepravedno postupanje stoga kupac uzima pola dobre robe i pola lošije robe. U trećoj razmjeni obje se strane svađaju oko procjene težine i kvalitete srebra. Dok strana koja plaća srebrom strogo ističe kako je njezino srebro niske kvalitete i nedovoljne težine, strana kojoj se plaća smatra da je srebro izuzetne kvalitete te dostatne težine. Budući da je platiša otišao, primatelj je osjetio potrebu dati dio srebra, koji je smatrao viškom, nepoznatom prosjaku iz daleke zemlje.

Iz navedenog djela potrebno je dodatno proučiti dvije pojedinosti. Prva pojedinost je pojava rasprave kada obje strane odluče prepustiti svoj dio dobiti ili kada je njihova dobit prevelika. Rasprave u stvarnom životu često proizlaze iz našeg osobnog interesa. Zbog toga često postavljamo pogrešnu pretpostavku da rasprave neće biti ako se uvijek složimo s drugom stranom. Ali vidimo da i u Zemlji uljudnosti dolazi do sukoba kada je podloga za naše odluke interes drugih te stoga moramo tražiti logičke temelje za uravnoteženo i usklađeno društvo.

Proučavanjem smo došli do zaključka kako u stvarnom poslovnom svijetu svaka strana u razmjeni pokušava povećati vlastitu korist, a pregovarajući (uključujući cijenu i kvalitetu) uspostavljaju dogovor. Suprotno tome, u Zemlji uljudnosti takav je dogovor nemoguć. U djelu, autor mora uključiti starca i prosjaka te čak pribjeći prisili kako bi riješio sukob. Ovo pokazuje duboku i važnu činjenicu: pregovorima u kojima obje strane ulaze zbog vlastite koristi postiže se ravnoteža, dok u pregovorima gdje jedna strana pregovara za dobrobit druge strane i obrnuto ne može se postići suglasnost. Štoviše, to bi dovelo do nestabilnog društva. Ta činjenica ide protiv očekivanja mnogih. Zato što Zemlja uljudnih ne može shvatiti ravnotežu u odnosima među ljudima, ona postepeno postaje Zemlja bezobzirnih i grubih. Budući da je u Zemlji uljudnih sve podređeno interesu drugih, ona postaje povoljno mjesto za djelovanje zlih ljudi. Kada uljudni ne postignu dogovor, oni koji su bezobzirni i grubi to će iskoristiti u svoju korist pri dogovoru s uljudnima. Ukoliko stvari nastave tim tokom, uljudni će izumrijeti i biti zamijenjeni bezobzirnima i grubima.

Iz toga uviđamo da ljudi mogu surađivati samo ukoliko u pregovore ulaze zbog osobne koristi. To je sigurniji temelj na kojem čovječanstvo može težiti ka izgradnji idealnijeg svijeta. Ako čovječanstvo izravno i isključivo traži korist drugih, takvi ideali se ne bi mogli ostvariti. Naravno, putem stvarnosti kao polazišne točke, a kako bi umanjili mogućnost sukoba, moramo od samog početka obraćati pozornost na potrebe drugih i pronaći načine kojima bi obuzdali svoja sebična htijenja. S druge strane, kada bi nam svrha bila djelovanje samo za potrebe drugih, onda bi imali sukobe kakve je Li Ruzhen imao u Zemlji uljudnosti. Možda bi neki rekli kako se komični elementi iz Zemlje uljudnosti ne bi mogli dogoditi u stvarnom svijetu, ali djelo prikazuje da događaji u stvarnom svijetu kao i u Zemlji uljudnosti imaju slične uzroke. Drugim riječima, u Zemlji uljudnosti kao i u stvarnom svijetu nedostaje jasnoće u shvaćanju težnji za osobnom koristi.

Koji su motivi stanovnika Zemlje uljudnih? Prije svega bismo trebali postaviti pitanje „Zašto ljudi uopće trguju?“ Motiv iza trgovine nalazi se u ljudskoj potrebi za olakšanjem življenja, bilo da je riječ o primitivnoj razmijeni u obliku trampe ili suvremenoj razmijeni dobara za novac. Zašto bi ljudi, bez navedenog razloga, pristali na razmjenu umjesto vlastoručnog stvaranja potrepština? Sve stvari koje imamo, od igala i tkanine, hladnjaka pa sve do televizora, posjedujemo zahvaljujući trgovini. Kada trgovina ne bi postojala, ljudi bi sve morali proizvoditi sami, od hrane, odjeće pa sve do izgradnje doma. Živjelo bi se na isti način kako su naši preci živjeli tisućama godinama. Sigurno se ne bi moglo uživati u svim prednosti koje nam današnja civilizacija nudi.

Ljudi iz Zemlje uljudnih već su imali državu i tržište, što znači da su odbacili ekonomsko samo-održavanje te su prihvatili trgovinsku razmjenu kako bi poboljšali svoje materijalne okolnosti. Imajući to na umu, postavlja se pitanje zašto su odbijali razmišljati o osobnoj koristi jednom kada su imali tržište? Naravno, ako je od samog početka smisao takve trgovine smanjenje osobne koristi zbog koristi druge strane, takav oblik “uljudnog” ponašanja bi se možda mogao razviti. Međutim, svatko tko je ikada trgovao ili sudjelovao u nekoj vrsti razmjene zna da obje strane u tome sudjeluju zbog osobne koristi dok oni koji djeluju suprotno svojoj koristi uopće nisu ni motivirani za sudjelovanje u razmjeni.

Je li moguće uspostaviti društvo zasnovano na zajedničkoj koristi bez pregovora o cijenama?

U vrijeme kada se život i djelo Lei Fenga31 smatralo uzoritim, na televiziji se moglo gledati imitatore Lei Fenga kako popravljaju posuđe za dobrobit skupa ljudi. Mogao se vidjeti veliki red ljudi koji su pred imitatore dolazili s posuđem koje je trebalo popraviti. Takvi prikazi Lei Fengovih sljedbenika trebali su potaknuti ljude na dobročinstvo, te da se slijede njegovim primjerom. Potrebno je uvidjeti kako bez velikog reda ljudi koji čekaju popravak svojeg posuđa takva propagandna poruka ne bi stvorila željenu težinu. Također je potrebno uvidjeti kako ljudi koji su dolazili s posuđem nisu bili ondje zbog Lei Fengova učenja, nego upravo suprotno, bili su ondje kako bi iskoristili druge. Takva propaganda s jedne strane ukazuje na činjenje dobrih djela, ali s druge ljude još više uči kako se osobno okoristiti tuđim radom. U prošlosti se smatralo da će propaganda pomaganja drugima, bez razmišljanja o osobnom interesu, dovesti do kreposnijeg društva. Međutim, riječ je o velikom nerazumijevanju, jer će oni koji će naučiti kako dobiti neku vrst osobne koristi uvelike nadjačati one koji će učiti kako raditi u službi drugih.

Iz ekonomskog pogleda univerzalna obveza pomaganja drugima je beskorisna. Oni koje privuče ponuda besplatnog popravka stvari vjerojatno nose oštećene predmete koje se zapravo i ne isplati popravljati, a moguće i predmete koji su izvučeni izravno sa smetlišta. No, s obzirom da ne postoji cijena usluge popravka, utrošit će se ograničeno vrijeme i ograničeni resursi za takve popravke. Osoba koja donosi nešto na popravak jedino ima obvezu čekanja u redu dok se daleko veća obveza popravka odnosi na drugu osobu. Društvo nema pretjerane koristi od popravljenog posuđa ako uzmemo u obzir koliko se materijala trebalo potrošiti te vremena i truda uložiti u taj popravak. Sigurno bi društvo imalo veće koristi od nekih drugih aktivnosti koje su se mogle pokrenuti umjesto navedenih popravaka. Ako gledamo na produktivnost i cjelokupno blagostanje, takav oblik obveznog besplatnog popravka radi više štete nego koristi.

Štoviše, kada bi još neki dobronamjerni sljedbenik Lei Fenga ponudio nekoj osobi u redu da čeka umjesto nje, tada bi se stvorio još veći red. To bi bilo još apsurdnije jer bi jedna skupina bila u redu kako druga ne bi morala. Takav obvezni sustav ovisi o postojanju dobronamjerne skupine ljudi koji su spremni na žrtvu. Takva uslužna etičnost ne može biti univerzalna. Samim time očito je da oni koji hvale takav sustav nisu razmišljali o posljedicama istoga.

Obveza besplatnog popravka daje još neke neočekivane rezultate. Oni koji nude popravke kao plaćenu uslugu zbog sljedbenika Lei Fenga izgubili bi posao te bili dovedeni u izuzetno nepovoljan položaj.

Nije da se protivim Lei Fengovom učenju koje se temelji na pomaganju potrebitima, a to je pozitivna stavka za razvoj društva, čak i nužna. S druge strane, obvezni karakter izobličuje slobodarsku srž Lei Fengove filozofije.

U našem društvu postoje cinici koji preziru društvo koje po njima stavlja novac na prvo mjesto. S velikim neodobravanjem gledaju na bogate jer smatraju da se stavljaju iznad društva dok siromašni pate u ime svih drugih. Smatraju da novac iskrivljuje odnose među ljudima. Zbog toga žele stvoriti društvo zasnovano na uzajamnom pomaganju, odvojenom od novca i cijena. U takvom bi društvu poljoprivrednici sadili biljke bez naknade za svoj rad, radnici radili bez plaće, a brijači brijali besplatno. Je li takvo idealizirano društvo praktično?

Kako bismo pronašli odgovor na to pitanje moramo se okrenuti ekonomskoj teoriji alokacije resursa za koju je potrebna određena digresija. Kako bismo si olakšali, mogli bismo početi s misaonim eksperimentom. Uzmimo za primjer brijača. Inače muškarci trebaju njegove usluge svaka tri ili četiri tjedna, ali ako je usluga besplatna, onda bi mogli dolaziti svaki tjedan. Plaćena brijačka usluga povećava iskoristivost rada brijača. Na tržištu cijene brijačke usluge određuju broj potrebnih radnika za tu profesiju. Ako država drži cijenu brijačke usluge niskom, onda će se broj ljudi koji traže tu uslugu povećati i tako će se trebati povećati broj brijača koji će umanjiti radnu snagu potrebnu za druge profesije. Što je točno za brijače točno je i za druge profesije.

Besplatna usluga česta je pojava u mnogim ruralnim dijelovima Kine. Ako netko gradi kuću, njegovi mu rođaci i prijatelji pomažu u izgradnji. Obično se takva usluga ne plaća, osim hrane koju dobivaju pri pomaganju u izgradnji. Kada je nekom drugom potrebna pomoć, onda se oduži onaj kojem su prije pomogli. Mehaničar često besplatno popravi električni uređaj bez naknade, očekujući samo dar za kinesku novu godinu kao neki oblik kompenzacije. Posljedično se zbog takve nenovčane razmjene ne može ispravno odrediti vrijednost rada, niti se potiče podjela rada. Ipak, novac i cijene igraju važnu ulogu u razvoju društva. Nitko ne bi trebao zamijeniti ljubav i prijateljstvo novcem, ali isto tako ljubav i prijateljstvo ne mogu zamijeniti novac. Ne možemo odstraniti novac samo zbog bojazni da će urušiti emocionalnu povezanost među ljudima. Zapravo, cijene određene novcem jedini su način određivanja alokacije resursa za njihovu najbolju iskoristivost. Ako se držimo novčanih cijena, empatije i vrijednosti još uvijek možemo graditi efikasno i humano društvo.

Ravnoteža osobnih interesa

Pretpostavimo da A i B moraju podijeliti dvije jabuke prije nego ih pojedu. A je brži te ugrabi veću jabuku. B ogorčeno pita A: “Kako možeš biti tako sebičan?”, na što A odgovori: “Da si ti prvi krenuo, koju bi uzeo?” B odgovara: “Uzeo bih manju jabuku.” A s osmijehom odgovara: “Ako je to istina, onda sam bio u skladu s tvojim željama.”

U ovom slučaju, A je iskoristio B dok se B vodio načelom “stavljanja tuđeg interesa ispred svojega”, dok A to nije učinio. Ako dio društva ne slijedi to načelo, a drugi dio slijedi, oni koji ne slijede će profitirati, a oni koji slijede bit će na gubitku. Nastavak takve društvene prakse dovest će do sukoba. Sasvim je jasno da će do sukoba doći samo ako neki ljudi tuđi interes stave ispred vlastitog.

Kada bi A i B stavili interes druge osobe ispred svog interesa, onda bi navedeni problem s jabukom bio nerješiv. Kako bi obje strane htjele jesti manju jabuku, nastao bi novi problem koji smo mogli vidjeti u Zemlji uljudnih. Isto bi vrijedilo i za sve druge, a ne samo za A i B. Kada bi cijelo društvo slijedilo načelo ugađanja drugoj strani, a samo bi jedna osoba radila u svoju korist, onda bi cijelo društvo služilo toj jednoj osobi. Logički gledano, takav bi sustav bio moguć. Ali kada bi ta jedna osoba odlučila slijediti načelo ugađanja drugih, onda bi društvo, kao sustav suradnje, prestalo postojati.

Načelo služenja drugima jedino je moguće pod uvjetom kada bi se za dobrobit cijelog društva brinuo netko vanjski. S globalnog gledišta to bi bilo nemoguće s obzirom da bi se za dobrobit cijelog svijeta jedino mogao brinuti Mjesec.

Takve nejasnoće nastaju jer ako se na društvo gleda kao na cjelinu ne postoje razlike između pojedinaca. Naravno, određenom Ivanu ili Ivani, „ja“ sam „ja“, a „drugi“ su „drugi“, te postoji jasna razlika između vlastitih osobnosti i drugih. Međutim društvena perspektiva je istovremeno i ”ja” i ”drugi”. Ako se osoba A drži načela stavljanja potreba drugih ispred svojih, onda osoba A mora razmišljati o dobicima i gubicima drugih. Dok je isto načelo preuzeto od osobe B, interes osobe A je postavljen kako primaran. Pitanje tko o kome treba razmišljati članovima društva samo stvara dodatne proturječnosti i konfuzije. Princip nesebičnosti logički je nekoherentan i kontradiktoran te prema tome ne može pomoći u rješavanju problema koji nastaju u međuljudskim odnosima. To naravno ne znači da takvo ponašanje ne zaslužuje pohvalu, nego jednostavno ne nudi osnovu po kojoj članovi društva mogu osigurati uzajamnu korist.

Oni koji su živjeli tijekom Kulturne revolucije će se sjetiti da je, dok je slogan “Protiv sebičnosti, dolje revizionizam” (dousi pixiu) odjekivao zemljom, broj zavjerenika i karijerista bio na vrhuncu. Većina običnih Kineza (laobaixing) zaista je vjerovala da će taj slogan postati društvena norma te su se zbog toga njime i vodili. U isto vrijeme oportunisti su koristili slogan za svoje sebične svrhe. Koristili su kampanju protiv iskorištavanja kao izliku za uzimanje tuđe imovine. Pozivali su druge da u ime revolucije priznaju nelojalnost i odreknu se sebičnosti kako bi bili proglašeni špijunima i izdajicama ili kontra-revolucionarima, dok su oni sami prikrivali vlastite mane. Nemilosrdno su takvi oportunisti žrtvovali druge kako bi uzdigli sami sebe u strukturama vlasti. Do sada smo teoretski analizirali probleme načela “nesebičnosti”, ali povijest Kulturne revolucije dalje dokazuje kontradiktornost tog načela kada se primjeni u praksi.

Kulturna revolucija je pala u zaborav, no ne smijemo zaboraviti da su u to vrijeme svi slogani bili podvrgnuti kritici i nadzoru. Još uvijek koristimo staru propagandu kako bi pozivali ljude da riješe svoje razmirice, a čak i kada su slučajevi izloženi pred sudom, te zastarjele metode imaju značajan utjecaj.

Oni čitatelji koji vole dublje promišljati nesumnjivo će dalje ispitivati najbolje načine kako riješiti navedeni problem alociranja jabuka između dva pojedinca. Znači li da je problem nerješiv, ako načelo nesebičnosti ne može riješiti pitanje pravedne raspodjele dvije jabuke?. Prisjetimo se da postoji jedna velika i jedna mala jabuka te dva pojedinca koja sudjeluju u podjeli. Je li moguće da ni legendarni kineski besmrtnici ne mogu riješiti taj problem?

U društvu trgovinske razmjene navedeni je problem uistinu rješiv. Dva se pojedinca prije svega mogu konzultirati jedan s drugim. Primjerice, pretpostavimo da osoba A odabere veću jabuku sa znanjem da je B ovlašten uzeti kući veću jabuku kada se sljedeći puta susretnu; ili zbog uzimanja veće jabuke od osobe A, osoba B će na neki način biti kompenzirana. Možda bi upravo nadoknada riješila problem. U novčanoj ekonomiji sigurno bi postojale osobe kojima bi kompenzacijska metoda bila prihvatljiva. Počevši od manjeg iznosa (recimo jednog centa), ponuda bi se povećavala sve dok druga osoba ne bi bila zadovoljna kompenzacijom te bi prihvatila ponuđeni novac uz manju jabuku. Ako je početna kompenzacija premala, onda možemo pretpostaviti da bi obje osobe htjele uzeti veću jabuku, ali s obzirom na to da se kompenzacijska ponuda povećava, onda se povećava i mogućnost da bi jedna strana prihvatila tu ponudu zajedno s manjom jabukom. Možemo sigurno zaključiti kako bi problem bio rješiv ako obje strane racionalno pristupe problemu. Na takav se način mirno rješavaju suprotstavljeni interesi.

Trideset godina nakon otvaranja Kine svijetu ponovo se javlja pitanje blagostanja i siromaštva s visokom razinom animoziteta prema imućnima. U začetku svakog razdoblja klasnih borbi, patnje prošlosti često su bile zamijenjene entuzijazmom sadašnjeg masovnog pokreta. Došlo je do odricanja od prethodnog društva, a prijašnja eksploatacija je iskorištena kao sjeme mobilizacije mržnje u ljudima. U počecima Kulturne revolucije 1966. (pokret koji je trebao izbrisati grijehe starog klasnog sustava) mnogi su potomci zemljoposjednika bili živi zakopani unatoč tome što su njihovi preci odavnobili mrtvi. Nitko nije bio pošteđen; mladi, stari, čak ni žene ni djeca. Govorilo se da, kao što nema ljubavi bez povoda, tako nema ni mržnje bez razloga. Kako je nastala takva mržnja prema potomcima zemljoposjednika? Nastala je iz čvrstog uvjerenja da su se zemljoposjednici obogatili iskorištavanjem drugih ljudi. Danas je razlika između bogatih i siromašnih još vidljivija. Makar postoje oni koji su se obogatili na moralno upitne načine, razlika između bogatih i siromašnih neizbježan je fenomen svakog društva. Čak u razvijenim zemljama, gdje su ilegalne mogućnosti bogaćenja ograničene, postoji nerazmjer između bogatih i siromašnih.

Ogorčenost prema bogatima nema pretjeranog smisla. Ako je netko ogorčen na bogate zato što nije bogat, onda bi njegova najbolja strategija bila vlastito obogaćivanje pomoću zbacivanja bogatih i od tog trenutka bi on sam zagovarao prava bogatih. Jedna skupina ljudi na to sigurno gleda kao na racionalan način društvenog uzdizanja. Međutim ako pogledamo cijelo društvo takvim se načinom sigurno ne mogu svi obogatiti. Neki bi postali bogati prije drugih; kada bi čekali da se svi bogate istom brzinom, onda se nitko ne bi obogatio. Animozitet prema bogatima nema opravdanja, jer će se siromašni jedino moći obogatiti kada svatko ima pravo na bogaćenje; kada nečiji rad nije narušen; kada se poštuje pravo privatnog vlasništva. Društvo u kojem sve više i više pojedinaca smatra da je bogaćenje dobro i u kojem se oni mogu obogatiti je društvo koje je moguće izgraditi.

Kineski filozof Li Ming pisao je da je ljude pogrešno razlikovati po bogatstvu i dijeliti ih na bogate i siromašne. Bilo bi točnije kada bi se radila razlika između onih koji imaju prava i onih koji ih nemaju. Želio je reći da je glavno pitanje bogatih i siromašnih suvremenog svijeta zapravo pitanje prava. Bogati su se obogatili jer su se imali pravo obogatiti se dok siromašnima to nije bilo omogućeno. Kada je govorio o pravu najvjerojatnije je mislio na ljudska prava, a ne na privilegije. Nije moguće da su svi privilegirani. Tek manjina može imati pristup privilegijama. Ako želimo riješiti probleme razlika između siromašnih i bogatih, prvo bi trebali postaviti jednaka prava za sve. Li Mingova analiza duboka je i temeljita.