Komunizam

Komunizam

Autor:  Michael Chapman

Komunizam kao politička i ekonomska ideologija dominira dvadesetim stoljećem. Na ovaj ili onaj način, zahvatio je gotovo svaki narod i instituciju na svijetu – a postoji u nekim nacijama i danas. Komunizam tvrdi da se materijalno izobilje i miroljubiv svijet mogu stvoriti ukidanjem privatnog vlasništva i omogućavanjem kolektiviteta, a kroz posredovanje države, planirati i usmjeravati sve aspekte društva zasnovane na nauci i racionalizmu. To je utopijska ideja koja žrtvuje individualizam za kolektivno dobro. Ideološki, komunizam predstavlja antitezu individualizma i slobodne ekonomije (laissez-faire). Tokom prethodnog vijeka, komunistički režimi se javljaju u Rusiji, Kini, Severnoj Koreji, Kubi, Vijetnamu i drugim mjestima, zarobljavajući gotovo polovinu svjetskog stanovništva i kopna.  Intelektualno je komunizam također osvojio mnoga srca i umove intelektualaca širom svijeta. U humanitarnom smislu, više od 100 miliona ljudi je umrlo kao rezultat i posljedica komunizma. Komunisti i dalje vladaju Sjevernom Korejom, Kubom i još nekoliko drugih država, dovodeći milione ljudi u siromaštvo. Ali pokazatelji govore da ove totalitarne države umiru ili se pretvaraju u liberalnije, kapitalističke verzije.

Filozofski korijeni komunizma mogu se pratiti do Platona, ali iz praktičnih razloga, prvu detaljnu analizu modernog komunizma ponudili su njemački intelektualci Karl Marx (1818–1883) i Friedrich Engels (1820–1895). Svoj plan predstavili su svijetu 1848. godine, objavljivanjem ‘Komunističkog manifesta’. Dok su Marx i Engels preferirali izraz socijalizam za društvo prema kojem se čovječanstvo neminovno kretalo, osjećali su se prisiljenima koristiti termin komunizam, kako bi se razlikovali od brojnih utopijskih socijalističkih teorija koje su tada kružile i da bi podcrtali ono što su smatrali znanstvenom osnovom komunističke filozofije.

Autori su tvrdili da je cijela povijest zapravo povijest klasne borbe, borba između onih koji su posjedovali sredstva za proizvodnju i onih koji nisu, dakle „slobodnog čovjeka i roba, plemića i plebsa, gospodara i kmeta, gazde ceha i putnika namjernika, ili jednom rečju, ugnjetavača i potlačenog“, kako su oni već govorili. Polazeći od Darwinove evolucijske teorije i Hegelovog dijalektičkog materijalizma, Marx i Engels su ovaj sukob smatrali neizbježnim i integralnim samoj prirodi. Čovjek i društvene snage u kojima se našao s vremenom su napredovale. Do 19. vijeka, ova se borba razvila do svoje najviše faze: borbe između buržoazije, koja je kontrolisala proizvodna postrojenja društva, i radnika, koji su se eksploatirali u interesu vlasničke klase.

Marx i Engels tvrdili su da bi se proleterijat, tj. radnici trebali ujediniti i s komunistima kao njihovom avangardom, svrgnuti kapitaliste i uspostaviti socijalističko društvo, to krajnje odredište do kojeg je vodila sva historija. U ovom novom društvu, lišenom religije i drugih ‘lažnih ideja’, pojaviće se novi, nesebičan čovjek. Kao materijalisti, Marx i Engels su vjerovali da će taj novi svijet stvoriti novo čovječanstvo. Nitko ne bi bio potlačen, pa samim tim, više ne bi bilo sukoba. Država bi kao institucija na kraju uvenula.

Šezdeset devet godina nakon što su Marx i Engels iznjeli svoj plan, Vladimir Lenjin (1870-1924) i boljševička stranka pokušali su u Rusiji primijeniti verziju Marxove teorije. U periodu 1916. i 1917. godine, Rusija je doživjela ekstremna politička, ekonomska i socijalna previranja prije svega zbog svog učešća u Prvom svjetskom ratu i zbog slabašnog vodstva cara Nikole II. Konačno, agitacijom između liberalno-demokratskih i socijalističkih grupa ovaj režim prestao je vladati u februaru 1917. Pritisnut svojim vojnim savjetnicima, car je abidicirao te je uspostavljena Privremena vlada, prvo pod liberalnim, a zatim socijaldemokratskim premijerom. U novembru 1917. Lenjin i Leon Trocki, koji su predvodili radikalnije krilo Komunističke partije, preuzeli su kontrolu nad Moskvom i na taj način efikasno preuzeli kontrolu nad cijelom Rusijom. Uspostavljena je jednostranačka diktatura na čelu sa Lenjinom, a on i komunisti požurili su nacionalizirati svu industriju i izgraditi novu socijalističku naciju zasnovanu na centralizaciji ekonomije.

Lenjin i njegovi pomoćnici izdali su niz naređenja za iskorjenjivanje svih ostataka prethodnog režima i konstrukciju njihovog vrlog novog svijeta. Osnovani su bezbrojni revolucionarni sudovi, ali i Čeka, preteča KGB-a, zadužena za rigidno sprovođenje moskovskog diktata. Kao rezultat, birokratija i državni aparat nicali su kao gljive. i diktat. Kao rezultat toga, birokracije i čitav državni aparat gmizali su. Sve javne institucije, uredbe i zakoni stvoreni su da služe državi, stranci i revoluciji. Sudovi i zakoni mijenjali su se tako da odražavaju želje Partije, a posebno njenog vođe.  U stvari, individualizam i prava pojedinca bili su u potpunosti slomljeni. Sva prava, u praksi, pripadala su državi i Komunističkoj partiji. Svi su bili prisiljeni na služenje državi. U isto vrijeme, milioni ljudi kojima upravlja režim, neprestano su manevrisali kako bi zaštitili vlastite interese.

Dio cjelokupnog plana bio je iskoristiti rusku ekonomsku i političku snagu za poticanje komunističkih revolucija u inozemstvu, posebno u industrijski razvijenoj Europi. Ali opseg plana – upravljanje petom najvećom svjetskom ekonomijom i najvećim kopnenim masama – kao i nemogućnost određivanja cijena od strane komiteta dokazali su propadanje sheme. Poljoprivrednici, na primjer, više nisu posjedovali zemlju koju su obrađivali, a cijenu proizvoda koje su prodavali nije određivalo tržište, dakle ponuda i potražnja, već ih je “izračunao” komitet koji je nadgledao poljoprivrednu proizvodnju. Međutim, u nedostatku sredstava za izračunavanje troškova proizvodnje, ti komiteti nisu imali nikakvog načina za izračunati koliko, na primjer, vrijedi jedan kukuruz.

Nemoguće je utvrditi vrijednost svih ljudskih akcija uključenih u proizvodnju ili kupnju bilo čega u nedostatku bilo kakvog mehanizma cijena. Samo kada su potrošači i proizvođači uključeni u neprekinute i dobrovoljne razmjene, može se postići održiva cijena, kao rezultat interakcije između potražnje za robom ili uslugom i njene ponude. Lenjin i njegov nasljednik Staljin, vjerovali su da to mogu učiniti za cijelu zemlju i za svaki proizvod ili uslugu.

Ekonomskom sistemu koji je dominirao komunističkom Rusijom nedostajalo je bilo kakvog smisla. Budući da komiteti ovlašteni za određivanje cijena nisu imali načina da znaju vrijednost bilo koje robe ili usluge, oni nisu bili u stanju reći industrijama i radnicima koliko i koja dobra da proizvode, što je dovelo do bezbrojnih pogrešnih kalkulacija. Ulaganje nije imalo smisla, kao niti proizvodnja ili distribucija. Uspostavljene su kvote čija je stvarna svrha bila da komiteti i država izgledaju dobro. Kao rezultat toga, fabrike su proizvele veliki broj stvari koje ljudi nisu željeli. Pored toga, ekonomiju su mučile neprestane nestašice. Još dramatičnije, kolektivizacija farmi dovela je do rasprostranjene gladi 1920-ih i 1930-ih u kojoj su milioni ljudi umrli.

Za ove kontinuirane neuspjehe, uzrokovane iracionalnom ekonomskom politikom režima, okrivljavali su se svi i sve, osim stvarnih krivca. Kao rezultat toga, hapšenja su eksplodirala. Izgrađena je ogromna mreža radničkih/ koncentracionih logora, koje je pokrenuo Lenjin a proširio Staljin. U ovim logorima su ljudi radili ili gladovali do smrti, dok je veliki broj zatvorenika pogubljen. Centralno ‘planiranje’ i kvote primijenjeni su na hapšenja, ispitivanja i pogubljenja.

Nakon Staljinovog preuzimanja vlasti poslije smrti Lenjina, dolazi do lansiranja nekoliko ‘petogodišnjih planova’ za jačanje proizvodnje kapitalnih dobara i naoružanja.  planova” za jačanje proizvodnje kapitalnih dobara i naoružanja. Kao rezultat toga, životni standard se naglo smanjio, jer je finansiranje napora industrijalizacije zahtijevalo smanjenje plata na minimum. 1933. godine, stvarna zarada radnika smanjila se na otprilike jednu desetinu one koja je bila uoči industrijalizacije (1926–1927). Ta godina predstavljala je vrhunac najbržeg mirnodopskog pada životnog standarda u zabilježenoj historiji.

Početkom tridesetih godina prošlog vijeka, Staljin je težio i industrijalizaciji sela kroz široku kolektivizaciju poljoprivrede. Pod tim se podrazumijevalo da će seljaci isporučivati hranu industrijskoj radnoj snazi, gradovima i oružanim snagama po najnižim cenama. Ovaj proces je doveo do još većih nestašica i inkriminacija države. Pored toga, Staljin je mogao da koristi politiku za eliminaciju svojih ličnih neprijatelja i čitavih klasa ljudi na koje je gledao kao na ‘neprijatelje države’.

Jedine industrije u kojima se sovjetska Rusija isticala tokom svoje 70-godišnje povijesti jesu u proizvodnji naoružanja, posebno nuklearnog oružja, u svemirskim istraživanjima i u proizvodnji sirove nafte. Savez sovjetskih socijalističkih republika bio je prva nacija koja je lansirala raketu koja je uspješno okružila mjesecom.  Ruski tenk T-34 dugi niz godina predstavljao je sami vrh u svojoj klasi. Puška kalašnjikov AK-47 i dalje se dobro prodaje i koristi je vojska najmanje 50 nacija. Najnovija istraživanja Richarda Pipesa sa Sveučilišta Harvard i RC Raacka pokazuju da su Sovjeti potaknuli nacistički uspjeh u Njemačkoj, a nisu bili ni protiv rata između Njemačke i zapadnih saveznika 1939. Dalje, Sovjetski Savez je, zajedno s Kinom i drugim komunističkim nacijama, podstaknuo brojne pobune u 20. vijeku, uključujući one u Koreji, Vijetnamu, Kambodži, Latinskoj Americi, Africi i na Bliskom istoku.

Intervencija sovjetske Rusije u zemljama Trećeg sveta, njeni troškovi okupacije istočne Evrope tokom 46 godina i velika vojna potrošnja, zajedno su doprinijeli padu režima.  Uglavnom zbog svoje birokratije i neefikasnosti – i zbog neuspjeha u omogućavanju slobodnih tržišta da određuju cijene – SSSR nije mogao ići u korak sa konkurentnijim i efikasnijim Zapadom. Komunistički sistem u Rusiji propao je 1991. godine i još se uvijek oporavlja od svoje 70-godišnje noćne more.

Ekonomske politike sovjetskog stila provedene su u Kini, Sjevernoj Koreji, na Kubi, u Vijetnamu i drugim komunističkim nacijama, davajući prilično jezive rezultate. Mao Zedong, komunistički vođa Kine, bio je uspješan u zauzimanju cijele Kine 1949. godine, nakon skoro 20 godina krvave pobune zbog koje je umrlo 4 miliona ljudi.  Poput Lenjina, Mao je uspostavio jednopartijsku diktaturu nastojeći industrijalizirati i učiniti komunističkom cijelu naciju ukidanjem privatnog vlasništva, kolektivizacijom poljoprivrede i nizom petogodišnjih planova usmjerenih na industrijalizaciju. Kao i u Rusiji, ove politike su proizvele periodične nestašice i nekoliko masovno raširenih gladi. U najgorim od ovih gladi umrlo je više od 20 miliona ljudi, tokom tzv. „Velikog skoka naprijed“ od 1958. do 1960. Kao i u Sovjetskom Savezu, uspostavljena je tajna policija, a postavljen je opsežan sistem zatvora i koncentracionih logora – laogai. Mao je, poput Lenjina i Staljina, periodično čistio svoje navodne neprijatelje, kao što se događalo tokom Kulturne revolucije (1964-1975), kada je ubijeno gotovo 8 miliona ljudi.

Nakon Maoove smrti, Kinu su preuzeli manje militantne vođe. U posljednjih 25 godina Kina je uvela niz politika pro-tržišnih politika i tolerirala ogromno crno tržište koje je uveliko koristilo kineskim potrošačima. Proširena trgovina sa Zapadom pomogla je slabljenju komunističke vladavine, ali još predstoji dug put, kao što je to pokazao masakr na Trgu Tiananmen 1989. godine.  Takođe, uprkos ekonomskoj liberalizaciji, kineski komunisti su iz političkih razloga ubili oko 1 milion ljudi od 1976. Zatvorski sistem laogaja i danas funkcioniše sa oko 1.000 logora i kampova.

U komunističkim režimima, umjetnost i obrazovanje pretrpjeli su sudbine slične onoj koja je zadesila ostatak društva. Na primjer, komiteti za umjetnost su uspostavljeni u Sovjetskoj Rusiji i drugim komunističkim državama, a u njima su bili birokrati zaduženi za nadgledanje i usmjeravanje proizvodnje knjiga, periodike, slika, arhitekture, plesa i muzike. Komunistička „planirana“ umjetnost trebala je služiti interesima države i u većini slučajeva veličati njene vođe Komunističke partije. Ove su umjetnosti podigle Lenjina, Staljina, Maoa, Castra, Kim Il-sunga, Marxa i Engelsa, između ostalih, na nivo svjetovnih božanstava.

Slijedi popis komunističkih režima i njihovog vijeka:

Savez sovjetskih socijalističkih republika (Rusija) 1917–1991

Kina 1949 – danas

Istočna Europa (sateliti SSSRa)

Poljska 1945–1990

Istočna Njemačka 1949–1990

Mađarska 1948–1989

Čehoslovačka 1948–1989

Rumunija 1947–1989

Jugoslavija 1946-1990

Albanija 1944–1991

Bugarska 1946–1990

Sjeverna Koreja 1948 – danas

Kuba 1959. – danas

Severni Vijetnam 1954–1976

Vijetnam 1976 – danas

Laos 1975 – danas

Kambodža 1975–1993

Etiopija 1975–1991

Angola 1976–1993

Mozambik 1974–1994

Nikaragva 1979–1990

Afganistan 1978–1992

Komunizam je obećao oslobađanje čovjeka i stvaranje utopije na zemlji u kojoj će ljudi postati kao bogovi. Primjenom nauke i razuma, čovjek bi osvojio prirodu i stvorio beskrajno obilje. Ali u ovom „naučnom“ nagonu prema tački u kojoj historija i klasna borba završavaju, na pojedinca se gledalo kao na puku materiju – kapital – radi unaprjeđenja interesa grupe i države. Pojedinačna osoba se smatrala ne većom od „elementa, molekula unutar društvenog organizma, tako da je dobro pojedinca bilo u potpunosti podređeno funkcionisanju socijalno-ekonomskog mehanizma. Koncept osobe kao autonomnog subjekta moralnih odluka nestao je. Kao rezultat toga, ljudi su bačeni u stroj za municiju komunističke politike i ubijani u milionima – više od 100 miliona žrtava širom svijeta.

Lenjin, Staljin i Mao su zapravo određivali kvote za smaknuća. Oni bi odredili da su možda 5% ljudi bili kontrarevolucionari, pa je naređeno da 5% stanovništva bude ubijeno, ljudi iz svih slojeva života, napisao je profesor politologije Rudolph J. Rummel, vodeći autoritet u oblasti državnih ubistava. Rummel procjenjuje da je broj ljudi u svijetu stradalih od komunizma oko 110 miliona. Konzervativne procjene broja ljudi ubijenih zbog komunizma, kako je navedeno u visoko cijenjenoj Crnoj knjizi komunizma (Harvard University Press), su:

SSSR: 20 miliona

Kina: 65 miliona

Vijetnam: 1 milion

Sjeverna Koreja: 2 miliona

Kambodža: 2 miliona

Istočna Evropa: 1 milion

Latinska Amerika: 150.000

Afrika: 1,7 miliona

Afganistan: 1,5 miliona

UKUPNO: 94,3 miliona

Komunizam, uprkos svojim pretenzijama o nauci, materijalizmu i racionalizmu, funkcioniše poput religije – sekularne vjere. Uprkos ekonomskom uspjehu kapitalizma i političkim i ekonomskim slobodama koje su ga pratile u Europi i Sjedinjenim Državama, Marx je negirao te uspjehe, a Lenjin ih je nastavio deracionalizirati. Marx, Lenjin, Staljin i njihove intelektualne pristaše konstruisali su razrađenu fantaziju – lažnu ideju koja je privukla emocije, a zatim i um mnogih ljudi. Mržnja prema kapitalu bila je uzrok koji je mnogima pružao vjeru za koju se vrijedilo boriti.

Komunizam je kao kvazireligija obećavao čovjeku obilje i sreću. Imao je svoje svece, kao što su Marx, Lenjin i Mao. Imao je svoju Bibliju – Komunistički manifest. Komunistička partija imala je svoje zapovijesti, svoju teologiju. Komunizam je imao i svoje žrtve pridonijete na oltaru države – sve u svrhu stvaranja raja na zemlji. U stvarnosti, Marxova filozofija je uspela da stvori pakao na zemlji, svoje masovne grobnice i gulage kao svoju zaostavštinu.

Izvori i dalja čitanja:

Conquest, Robert. The Great Terror: A Reassessment. Oxford: Oxford University Press, 1990.

Courtois, Stephane, Nicolas Werth, Jean-Louis Panné, and Andrzej Paczkowski. The Black Book of Communism. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1999.

Kowlakowski, Leszek. Main Currents of Marxism. 3 vols. Oxford: Oxford University Press, 1978.

Lenin, Vladimir I. Imperialism: The Highest Stage of Capitalism. New York: International Publishers, 1969.

Marx, Karl, and Friedrich Engels. The Communist Manifesto. New York: Signet Classics, 1998.

Mises, Ludwig von. Socialism: An Economic and Sociological Analysis. Indianapolis, IN: Liberty Fund, 1981.

Nove, Alec. An Economic History of the U.S.S.R. New York: Penguin, 1993.

Pipes, Richard. Communism, a History. New York: Modern Library, 2001.

Solzhenitsyn, Alexander. The Gulag Archipelago. 3 vols. New York: HarperCollins, 1991–1992.

Volkogonov, Dmitrii. Lenin: A New Biography. New York: Free Press/Simon & Schuster, 2006.

Categories: Tematski

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *