Oporezivanje

Autor: Richard E. Wagner

Iznad ulaza u sjedište američke porezne uprave na Constitution Aveniji urezan je citat Oliver Wendell Holmes-a: „Oporezivanje je cijena koju plaćamo za civilizaciju“. Jasno je da je vlada postavila upravo taj citat kako bi ukazala da njeni građani trebaju biti zadovoljni visinom poreza koje plaćaju. Međutim, nije lako odrediti tačnost ili moralnu snagu ovakve izjave. Oporezivanje predstavlja zamjenu dobrovoljnih doprinosa s prijetnjom sile kao instrumentom upravljanja ljudima. Iako neki liberali smatraju da je ovakva prijetnja nepotrebna ljudskom upravljanju, drugi smatraju da je neka skromna upotreba neizbježna. Ovo drugo stajalište čini oporezivanje oblikom faustijskog pregovaranja: „Neka skromna upotreba sile smatra se potrebnom za promicanje mirnog društvenog poretka, ali puko posjedovanje moći gotovo će neizbježno proširiti njezino korištenje izvan svojih neophodnih granica.“

U raspravi Historija oporezivanja i javnih izdataka u Zapadnom svijetu, Carolyn Webber i Aaron Wildavsky primjećuju da su sve političke kulture suštinski mješavina individualističkih i kolektivističkih osjećaja i orijentacija. U individualističkim kulturama, ljudskim odnosima upravljaju prvenstveno načela ukorijenjena u privatnoj imovini i slobodni ugovor. U kolektivističkim kulturama, ugovorna vladavina ukorijenjena je u zajedničkom ili kolektivnom vlasništvu. U tim procesima, oporezivanje je instrument u stalnom ratu oko toga kako treba uspostaviti ljudske odnose. Kako porez opada, dobrovoljni doprinosi i obećanja postaju istaknutija u ljudskom upravljanju. Kako se oporezivanje širi, prisilnost, prijetnje i upotreba sile dobiva sve veće značenje.

Ekonomisti razlikuju privatnu i kolektivnu imovinu. Proračunske operacije pretvaraju privatnu imovinu u kolektivnu imovinu, čime se mijenjaju odnosi upravljanja koji djeluju unutar društva. Primjerice, prosječna stopa poreza od 40% znači da je oko 60% gospodarstva organizirano kroz privatne imovinske odnose, a preostalih 40% organizirano je kolektivnim vlasništvom. Ovaj odmak između privatne i kolektivne imovine ima niz značajnih implikacija. Jedna je da privatna imovina općenito osigurava veću ekonomsku učinkovitost od kolektivne imovine, jer s privatnom imovinom oni koji donose ekonomske odluke snose posljedice svojih odluka. Nasuprot tome, s kolektivnom imovinom, te posljedice su rasprostranjene u cijeloj politici. Druga značajna implikacija odnosi se na razlike u karakteru ljudskih odnosa. Kada su ti odnosi utemeljeni na privatnoj imovini, ekonomski se odnosi pojavljuju u smislu među jednakima, pošto bilo kakva zajednička aktivnost mora biti zajednički prihvatljiva. Nasuprot tome, odnos kolektivizma utemeljen je na vladavini, odnosno relaciji superiornih i subordiniranih.

Određena oporezivanja su gotovo neophodna za osiguravanje ekonomskog poretka utemeljenog na privatnom vlasništvu, a takav sistem oporezivanja vrlo vjerovatno ima i univerzalnu potporu. Ipak, stvarna razina oporezivanja zasigurno je znatno veća nego što to ovakav minimalistički pristup nalaže. Primarno opravdanje koje je povećalo moć oporezivanja svakako je napredovalo radi „besplatne vožnje“. Ako bi se porezi zamijenili dobrovoljnim doprinosima, bilo bi nemoguće tvrditi da je vlada uključena u oduzimanje privatne imovine. U isto vrijeme, tvrdi se, ljudi bi imali snažnije nagone za „besplatne vožnje“ na račun drugih. Kao rezultat toga, usluge poput građanskog reda i nacionalne sigurnosti, koje svi cijenimo, vjerojatno bi postale nedovoljno financirane.

Dakle, oporezivanje predstavlja vrstu prisilne razmjene, kao što Richard Epstein objašnjava u Takingsu. Ovaj pojam na prvi pogled izgleda kao oksimoron, ali prenosi važnu istinu. Vlada, po svojoj prirodi, nije ograničena na čisto dobrovoljnu razmjenu, i kao posljedica toga, problem koji nastaje besplatnim uslugama, kao što smo već naveli, može učiniti nešto malo oporezivanja gotovo univerzalno prihvatljivim. Pod tom idealiziranom slikom poreza, porezi bi trebali odražavati dobrovoljne isplate koje bi ljudi donijeli, a da se istovremeno ne koriste za pružanje besplatnih usluga.

Teškoća je, naravno, činjenica da ne postoji način da se doista sazna kakav bi ishod dobrovoljnih doprinosa bio. U stvarnom poreznom sistemu, prisilno plaćanje taksi od strane građana kako bi podržali aktivnosti,  koje vjerovatno i ne vrednuju, također predstavlja bitnu značajku. Načelo prisilne razmjene tretira oporezivanje kao sredstvo određivanja državnih usluga građanima. Govoriti o porezima kao i cijenama, međutim, ima i svoju problematičnu stranu, jer je ovaj primjer lako podmitljiv. U nekim slučajevima prisilna razmjena koju porez omogućuje može biti koristna za sve. No, u drugim slučajevima, oporezivanje će se koristiti kao instrument za lišenje i uskraćivanje imovine. Tamna strana faustijskog jeftina je ta da se moć poreza također može iskoristiti za oduzimanje imovine koja se nikada ne bi dogodila s istinski dobrovoljnim doprinosima. Uostalom, najbolji porez uvijek je onaj koji neko drugi plaća, a vlade nude dosta prostora za to.

Središnja značajka koja državnoj vladi omogućuje uskraćivanje imovinskih prava kroz oporezivanje je njegova sposobnost da se bavi poreznom diskriminacijom. Razmotrimo vladu koja ima neograničenu moć oporezivanja, u usporedbi s onom čija je porezna moć ograničena ustavnim zahtjevom ili nediskriminacijskim aktom u oporezivanju. Ako se svi dohotci oporezuje na, recimo 10%, vlada ne smije diskriminirati porezne obveznike prema njihovim izvorima ili korištenju prihoda ili bilo kojim drugim osobnim karakteristikama. No, raspon političkih kontroverzi koji se odnose na oporezivanje ograničen je samo na njezinu stopu.

Mogućnost da se praktikuje politička cijenovna diskriminacija uveliko širi opseg političkog zlostavljanja. Posjedovanje neograničene moći oporezivanja, također omogućuje što duže zadržavanje u uredu, uglavnom iz dva politička razloga, a koji su povezani s podmićivanjem i iznuđivanjem. Ako je porezna diskriminacija dopušteni ishod poreznog zakonodavstva, interesne skupine će nastojati osigurati povoljan porezni tretman. Ove će se politike primjenjivati u obliku izuzeća, odbitaka ili izuzimanja iz porezne osnovice, čije posljedice su generiranje veće stope poreza primijenjene na užoj osnovi. Kada bi zakonodavci mogli poreći diskriminaciju, došlo bi do stvaranja tržišta za porezno zakonodavstvo u kojem bi interesne skupine lobirale za lično poželjne porezne odrednice.

Ekonomisti iznuđivanje smatraju političkim rođakom izvlačenja najma. Ekstrakcija najma očituje se u poreznim prijetnjama ukoliko porezni cilj ne odgovara zahtjevima prijetećeg političara. Moguća promjena u poreznoj prijavi može se objaviti, te ročište može biti zakazano, a tek kasnije će se otkazati ako opozicija dovoljno materijalizira, a oporba se promatra kao tijelo koje daje doprinose kampanji. U tom slučaju novac se iznuđuje samo kako bi se nastavio tok trenutnog poreznog sistema. Nasuprot tome, traženjem fondova, novac se iziskuje kako bi se osigurala neka promjena poreznog sistema.

Središnji princip demokratske ideologije je vjerovanje da je oporezivanje nešto što činimo za našu zajedničku korist. Stoga je razumno govoriti o oporezivanju sebe, za razliku od toga kada slušamo „pobjednika“ koji govori o oporezivanju gubitnika. Načelo općenitosti oporezivanja, međutim, prirodno vodi do potpore širokom oporezivanju. Iako široko bazno oporezivanje ne bi uklonilo sve moguće tvrdnje o poreznoj diskriminaciji, barem bi ogromno ograničilo praksu. Općeniti porez na dohodak, gdje se cjelokupna baza oporezuje po istoj stopi, odgovara razumnim pojmovima općeg poreznog opterećenja. Ne bi bilo mjesta da individualni politički položaj  utječe na poreznu obvezu druge individue. Ista se stopa poreza primjenjuje na sve, a porezna obveza svake osobe jednostavno bi ovisila o vlastitom dohotku ili potrošnji, u vezi s poreznom stopom koja je donesena kroz politički proces.

Široko, nediskriminirajuće oporezivanje ometa napore za korištenje oporezivanja, kako bi nagradili ili kaznili određene oblike djelovanja. Načelo nediskriminacije temelji se na pojmu da je vlada neutralna na sve vrste aktivnosti. Ipak, velik dio poreznih zakona nagrađuje ili kažnjava specifične oblike djelovanja. Kada vlada stekne moć da nagradi ili kažnjava određene vrste aktivnosti, načelo široko utemeljenog, nediskriminirajućeg oporezivanja brzo isparava pod toplotnom politikom. Rezultat je neograničena moć oporezivanja, gdje je jedino ograničenje dosega poreznog kolektora pragmatično politički pritisak i glasanje.

      Dalja čitanja:

1. Adams, Charles. For Good and Evil: The Impact of Taxes on the Course of Civilization. London: Madison Books, 1993.
2. Blum, Walter J., and Harry Kalven, Jr. The Uneasy Case for Progressive Taxation. Chicago: University of Chicago Press, 1953.
3. Buchanan, James M., and Roger D. Congleton. Politics by Principle, Not Interest: Toward Nondiscriminatory Democracy. Cambridge: Cambridge University Press, 1998.
4. Epstein, Richard A. Takings: Private Property and the Power of Eminent Domain. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1985.
5. Foldvary, Fred. Public Goods and Private Communities. Hants, UK: Edward Elgar, 1994.
6. McChesney, Fred. Money for Nothing: Politicians, Rent Extraction, and Political Extortion. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1997.
7. Shughart, William F., II, ed. Taxing Choice: The Predatory Politics of Fiscal Discrimination. New Brunswick, NJ: Transaction, 1997.
8. Wagner, Richard E. Fiscal Sociology and the Theory of Public Finance. Cheltenham, UK: Edward Elgar, 2007.
9. Webber, Carolyn, and Aaron Wildavsky. A History of Taxation and Expenditure in the Western World. New York: Simon & Schuster, 1986.