Sindikati
Autor: Charles Baird
Sloboda udruživanja je osnovni libertarijanski princip na kojem počiva legitimitet sindikata. Sloboda udruživanja osigurava da svaka osoba ima prirodno pravo da se udruži sa bilo kojom drugom osobom ili grupom za bilo koju svrhu, sve dok je to udruživanje bazirano na slobodnoj volji i dok ne narušava prirodna prava trećih strana. I suprotno tome, svaka osoba ima prirodno pravo da odbije ilida se suzdrži od udruživanja sa drugim osobama i grupama bez obzira koliko žarko te druge osobe ili grupe to žele. Zato su sindikati koji poštuju slobodu izbora svake osobe legitimni. Američki sindikati, formirani i uređeni na osnovu zakona „National Labor Relations Act“[1] (NLRA), nisu legitimni i za to postoji više razloga, ali su tri naročito važna.
Prvi razlog je taj što NLRA zabranjuje radnicima da pojedinačno odluče da li će ih sindikat predstavljati u pregovorima sa poslodavcima o uslovima zapošljavanja i daje tom sindikatu određnu vrstu monopola („ekskluzivno predstavljanje“) nad svim zaposlenim u preduzeću kada god većina zaposlenih glasa za to monopolsko pregovaranje. Sindikat koji kroz glasanje dobije „izbornu certifikaciju[2]“ predstavlja sve radnike koji su za njega glasali, što je naravno legitimno, ali on također predstavlja i sve one radnike koji su glasali protiv ili koji nisu uopšte glasali. Pojedinačnim radnicima je zabranjeno da zastupaju sami sebe i oni se automatski „udružuju“ sa sindikatom. Time se krši pravo na udruživanje tih radnika, jer oni nisu svojevoljno pristali da budu dio datog sindikata.
Zagovornici monopolskog pregovaranja opravdavaju svoj stav pozivajući se na principe demokratije. I predstavnici u američkom Kongresu biraju se većinskim glasanjem pa je onda, kako tvrde zagovornici ovog principa, pravilno na isti način birati i predstavnike radnika na njihovom radnom mjestu. Međutim ova analogija je samo prividna. Natjerati matematičku manjinu da popusti pred voljom matematičke većine može biti prikladno rješenje kada govorimo o državnim pitanjima kao što je izbor predstavnika u Kongresu, ali koristiti taj princip u više privatnoj sferi ljudskih aktivnosti, kao što su usluge nečijeg rada, ne može biti opravdano. I povrh toga, poređenje koje se koristi nije potpuno, jer se zanemaruje činjenica da prema NLRA sindikat koji jednom dobije izbore ne mora da ide na ponovne izbore.
Drugi razlog, zbog kojeg su američkisindikati nelegitimni, je činjenica da, prema NLRA, certificirani sindikat može da natjera sve radnike koje predstavlja da plaćaju novčane naknade za njegove usluge predstavljanja. Te naknade se nazivaju sindikalnim osiguranjem[3]. Općenito, legitimno je da sindikat naplaćuje usluge onima koji su svojevoljno pristali da ih taj sindikat predstavlja, ali ne može biti legitimno da se to traži i od onih koji na to nisu pristali. Pravo na udruživanje je već narušeno time što se radnike primorava da prihvate da ih predstavlja određeni sindikat, a to kršenje prava je još pogoršano kroz činjenicu da se usluge tog neželjenog predstavljanja naplaćuju.
Mnogi brane nametnute naknade za članarinu kroz argument da veliki broj članova ima koristi od usluga koje se nude bez da tome doprinosi i time se koristi samo resursima i doprinosima drugih („free-riders“ – „slobodni jahači“). Ovo se dalje objašnjava time da NLRA tjera certificirani sindikat da predstavlja sve radnike te da on tako, kada kroz pregovore postigne bolje uvjeta rada i zaposlenja, donosi benefite svima, a ne samo onima koji su glasali u korist tog sindikata. Kada bi oni koji su glasali protiv (ili nisu glasali) bili oslobođeni plaćanja, onda bi oni zapravo ostvarili određene koristi besplatno, što ne bi bilo fer prema ovoj argumentaciji. Kontraargument je očigledan. Kada bi sindikati predstavljali samo one koji su svojevoljno pristali na to ovaj problem ne bi ni postojao. Taj problem nije inherentno stanje u radnim odnosima, nego ga proizvodi upravo NLRA.
Mnogi radnici smatraju da su „prisiljeni“, a ne slobodni jahači, jer ih se prisiljava da prihavte i štetu od neke kolektivne aktivnosti na koju nisu pristali i da odgovornima za tu štetu još i plate. To da li sindikat proizvodi koristi ili štetu za radnika može se ustanoviti samo kroz lične izbore datog radnika koji koristi svoje pravo na udruživanje.
Treći razlog je taj što su, prema NLRA, i poslodavci prisiljeni da odgovorno i po utvrđenim uvjetima pregovaraju sa certificiranim sindikatima. To znači da poslodavci ne mogu predložiti „uzmi ili ostavi“ ponude i jedino što ih štiti od optužbe da su prekršili uslove pregovaranje jeste mogućnost da ponude ustupke. Time im se onemogućava da prekinu pregovore što vodi do situacije prisilnog pregovaranja – što je također i oblik prisilnog udruživanja. Nikoga se ne bi trebalo prisiljavati da uopšte pregovara o nekom pitanju, a ni one koji pristanu na pregovore ne bi se smjelo prisiljavati da u tom procesu prave ustupke.
Ukratko, libertarijanci vjeruju da svaki pojedinačni radnik mora imati slobodu da izabere da li će ga predstavljati dati sindikat, neka treća strana ili on sam sebe. Svaki sindikat mora imati slobodu da izabere koje će radnike predstavljati i ni jedan sindikat koji predstavlja samo članove koji su na to pristali ne može od onih koji nisu tražiti plaćanje nikakvih novčanih naknada. Poslodavci i sindikati mogu se odlučiti da pregovaraju i dođu do dogovora baziranog na zajedničkom pristanku, ali ne mogu biti prisiljeni da međusobno pregovaraju. Jedino ovakvi odnosi odgovaraju slici društva slobodnih pojedinaca sa pravom na slobodu udruživanja.
ZA DALJE ČITANJE:
Baird, Charles W. Liberating Labor: A Christian Economist’s Case for Voluntary Unionism. Grand Rapids, MI: Acton Institute, 2002.
———. “Toward Equality and Justice in Labor Markets.” The Journal of Social, Political and Economic Studies 20 (1995): 163–186.
Dickman, Howard. Industrial Democracy in America. LaSalle, IL: Open Court, 1987.
Epstein, Richard A. “A Common Law for Labor Relations: A Critique of the New Deal Legislation.” 92 Yale L.J. 1357 (1983): 1357–1408.
Machan, Tibor R. “Some Philosophical Aspects of National Labor Policy.” Harvard Journal of Law and Public Policy 4 (1981): 67–160.
Reynolds, Morgan O. Power and Privilege: Labor Unions in America. New York: Universe Books, 1984.
[1]Nacionalni zakon o radnimodnosima
[2]Izvorno “certification elections”
[3]Izvorno “union security”