Sloboda

Autor: Terry Price

Malo je neslaganja oko tvrdnje da je sloboda fundamentalna vrijednost liberalnog političkog poretka. Međutim, malo je slaganja u pogledu ispravnog razumijevanja ove vrijednosti i, još preciznije, vrsta ograničenja koje bi država opravdano nametala na slobode pojedinca. Po ovom pitanju, zagovornici slobode mogu se grubo podijeliti u dva osnovna tabora: oni koji vrijednost slobode artikulišu negativno kao “slobodu od” miješanja, i oni koji je na pozitivniji način shvataju kao “slobodu na” život pod određeni uslovima, učestvovanje u određenim aktivnostima ili napredovanje na određeni način. Jednostavno rečeno, zagovornici negativne slobode ograničavaju svoj fokus na ograničenja koja proizlaze iz volje drugih pojedinaca ili državne intervencije. Sloboda se, u tom smislu, fokusira na eksternu ljudsku kontrolu nad odlukama i postupcima pojedinaca i poziva na poštovanje temeljnih građanskih sloboda. Prema tome, funkcija države je održavanje i provođenje zakona koji štite ovu domenu pojedinaca. Suprotno tome, zagovornici pozitivne slobode ističu da su pojedinci ograničeni i na druge načine (npr. nedostatak mogućnosti ili nedostatak resursa). Neka ograničenja mogu biti materijalnog značaja, a druga pak politička. Zagovornici pozitivne slobode apeliraju na određena poželjna stanja za koja negativna sloboda neće biti dovoljno sredstvo.

Benjamin Constant povukao je bitnu razliku između građanskih sloboda koje su uzvisili moderni teoretičari i sudjelovanja u javnom životu koje su još drevni građani smatrali bitnom komponentom slobode. John Stuart Mill u svojoj knjizi “O slobodi” iznosi klasični argument u korist modernog pojma slobode. Mill brani slobodu savjesti, slobodu štampe, slobodu izražavanja, slobodu udruživanja i slobodu svih da slijede „svoje dobro na svoj način, sve dok ne pokušavamo da lišimo druge ljude ili ometamo njihove napore u postizanju istog”. Za razliku od Millove koncepcije slobode, ona Jean-Jacquesa Rousseaua približava se onoj drevnoj, barem kako to Constant karakterizira. U “Društvenom ugovoru” Rousseau čuveno identificira najvažniju vrstu slobode kao konstitutivni element demokratske vlasti. Za Rousseaua, sloboda se ne ponaša samo onako kako želimo bez ometanja drugih ljudskih faktora. Kako Rousseau to razumije, čovjek je slobodan samo u mjeri u kojoj sudjeluje u političkim odlukama koje određuju šta može, a što ne može učiniti. Na ovaj način, država igra aktivnu ulogu u unaprijeđivanju ne samo političke slobode, već i moralne slobode, „koja sama čovjeka čini [istinskim] gospodarom sebe.“ Politički čovjek trguje slobodom prirodnog stanja za slobodu da bude nešto mnogo veće nego što bi inače mogao biti.

Jasno je da ove različite koncepcije slobode proizlaze iz suprotstavljenih stavova o moralnom djelovanju. Neki koncepti slobode daju značajnu težinu pojedincu u razumijevanju vlastitog blagostanja. Na primjer, Mill drži da „s obzirom na vlastite osjećaje i okolnosti, najobičniji muškarac ili žena posjeduju sredstvo znanja koje neizmjerno nadmašuje ona koja može posjedovati bilo tko drugi.“

Kao izrazita suprotnost, kako ističe Isaiah Berlin u svom glavnom eseju “Dva pojma slobode”, drugi prikazi povlače pojmove o “dominatnom sebstvu…različito identificiranim s razumom, sa vlastitom uzvišenom prirodom, sa jastvom koje kalkuliše i cilja na ono što će ga dugoročmo zadovoljit, sa vlastitim realnim ili idealnim, autonomnim ‘ja’, ili sobom u najboljem izdanju; koje je onda suprotstavljeno iracionalnom nagonu, nekontroliranim strastima, vlastitioj ‘nižoj prirodi’, potrazi za neposrednim zadovoljstvima, vlastitom empirijskom ili heternomnom jastvu, obuzetom svim naletima želje i strasti, kojem je potrebna rigidna disciplina ukoliko se ikad želi uzdići do punih visina svoje stvarne prirode.”

Berlinova se analiza, prema tome, može tumačiti kao naglašeno upozorenje protiv političkih poredaka posvećenih ovom viđenju ljudskog djelovanja. Po viđenju Berlina, uz dovoljno manipulacije definicijom onoga što čovjek jeste, sloboda može da znači sve ono što manipulator poželi. Nedavna historija samo je kristalno jasno ukazala da to pitanje nije samo akademsko.

Kao odgovor na ovu vrstu argumenata, Charles Taylor tvrdi da nas oni koji bi htjeli da odbacimo pozitivnu slobodu iz straha od totalitarne prijetnje, čine nesposobnim da branimo liberalizam u onom obliku u kojem ga zapravo cijenimo. Taylorova teza je da sloboda nije samo odsustvo vanjskih prepreka u institucionalnom smislu, već odsustvo vanjskih prepreka značajnom djelovanju, onome što je čovjeku zaista važno. Štitimo određene vrste slobode (npr. religijske slobode) apelujući na značaj koje imaju, a ne zbog ukupne količine slobode koje bi njihovo upražnjavanje donijelo. Prema Tayloru, niti jedno društvo ne bi bilo smatrano slobodnijim samo zato što bi njegovim članovima bilo dopušteno da rade dosta više stvari, ali nešto manje smislenih, recimo, manje upražnjavanja vjerskog štovanja. Ali ako dopustimo da objekti slobode mogu biti više ili manje značajni, teško je zamisliti kako bismo mogli održati nepogrešivost subjekta u prosuđivanju vlastitih sloboda, ili isključiti nagađanja u vezi sa tim prosuđivanjem. Taylorov argument poziva na povratak onome što on naziva “najinspirativnijem terenu liberalizma koji se bavi individualnim samoostvaranjem”, i sugerira pogled na slobodu koji je shvata kao ostvarivu ili potpuno ostvarivu samo u određenoj formi društva. Naravno, ova linija argumentacije čini malo u uvjeravanju da takvo društvo sa sobom neće donijeti “viškove totalitarne represije u ime slobode”. Međutim, Taylorova poenta je da takvu zabrinutost treba gleati i uzeti zasebno, a ne predodrediti određenom definicijom slobode.

Izazovi koncepcijama pravde koji se temelje na negativnim shvatanju slobode prevazilaze prigovore koji su postavili zagovornici pozitivnih računa.Kritičari klasično liberalnih koncepcija pravde naročito su tvrdili da apeli na slobodu shvaćeni u njenom negativnom smislu ne pružaju podršku koju bi im čovjek mogao pripisati u argumentima za minimalnu državu. Kritičari tvrde da opravdanja za minimalnu državu zasnovana na slobodi padaju u vodu čak i kad pretpostavimo da bi negativna sloboda bila odlučujuća u takvoj argumentaciji. G.A. Cohen, na primjer, tvrdi da je ljudima sasvim nejasno da uobičajeno socijaldemokratska restrikcija na polju privatnog vlasništva, putem isntrumenata kao što su progresivno oporezivanje i minimum blagostanja, predstavlja značajno pojačavanje vladinog uplitanja u našu slobodu. Ovdje je važno primijetiti da je Cohen zabrinut za negativnu slobodu. Njegova je tvrdnja da bez daljnjih argumenata ne možemo odbaciti redistribucijske sheme na osnovu toga što povećavaju ukupan broj ograničenja negativne slobode. Cohen navodi: “Baš kao što vlasnička prava ograničavaju djelovanje onih koji ne posjeduju vlasništvo u kontekstu maksimizacije negativne slobode za vlasnike, tako i degradiranje privatnog vlasništva smanjuje manevarski prostor za vlasnike svojine te prenosi prava nad resursima onima koji istu ne posjeduju povećavajući tako njihovu slobodu.” On zaključuje da privatno vlasništvo, koa i svaki drugi sistem prava, jest specifičan način distribuiranja slobode i neslobode, čak i svojoj negativnoj formi.

Ova vrsta kritike ostavlja zagovorniku liberalizma nekoliko mogućnosti za odgovor. Prvo, libertarijanac može ponuditi argument da minimalna država zaista povećava negativnu slobodu. Ovaj bi argument bio još čvršći kroz pokazivanje da snažna imovinska prava povećavaju negativne slobode u cjelini za društvo. Druga linija odgovora bolje potvrđuje činjenicu da određene negativne slobode imaju veću vrijednost od ostalih. Ovaj argument temeljen na pravima zasniva se na koncepcijama negativne slobode tipično povezane s Johnom Lockeom. U njegovom shvatanju, država bi se trebala ograničiti na probleme s onim ograničenjima negativne slobode koja krše individualna prava. Doduše, privlačnost negativne slobode ne može stvoriti temelj u argumentu za minimalnu državu. Budući da je vrijednost negativnih sloboda zaštićenih minimalnom državom utemeljena na određenom skupu individualnih prava, prava moraju biti utemeljena na nečem drugom osim negativne slobode.

Jedna alernativa odbrani određenih negativnih sloboda zasnovanoj na pravima jest konsekvencijalističke prirode. Ovdje je naročito značajan rad F.A. Hayeka. U svojoj knjizi “Usav slobode”, Hayek iznosi argument da argument u korist individualne slobode uglavnom počiva na priznanju neizbježnog neznanja sviju nas, uzevši u obzir nepregledno mnoštvo faktora od kojih postizanje naših ciljeva i blagostanja zavisi. Drugim riječima, negativne slobode povezane sa minimalnom državom, dozvoljavaju pojedincima da iskoriste ovo znanje u svom djelovanju za svoju vlastitu dobrobit, kao i dobrobit drugih. Konsekvencijalistička verzija argumenta stoga omogućava odbranu određene distribucije negativnih sloboda bez pozivanja na specifični skup individualnih prava.

Dalja čitanja i reference:

Berlin, Isaiah. “Two Concepts of Liberty.” Four Essays on Liberty. Oxford: Oxford University Press, 1969.

Cohen, G. A. “Capitalism, Freedom, and the Proletariat.” David Miller, ed. Liberty. Oxford: Oxford University Press, 1991.

Constant, Benjamin. “The Liberty of the Ancients Compared with That of the Moderns.” Political Writings. Biancamaria Fontana, ed. Cambridge: Cambridge University Press, 1988.

Hayek, Friedrich A. The Constitution of Liberty. Chicago: Chicago University Press, 1978.

Kant, Immanuel. Groundwork of the Metaphysic of Morals. New York: Harper & Row, 1956

Locke, John. Second Treatise of Government. Indianapolis, IN: Hackett, 1980.

Mill, J. S. On Liberty. Indianapolis, IN: Hackett, 1978.

Nozick, Robert. Anarchy, State, and Utopia. New York: HarperCollins, 1974.

Rousseau, Jean-Jacques. The Social Contract and Discourses. London: J. M. Dent Ltd., 1973.

Taylor, Charles. “What’s Wrong with Negative Liberty?” The Idea of Freedom. Alan Ryan, ed. Oxford: Oxford University Press, 1979.