Slobodna trgovina
Autor: Daniel t. Griswold
Slobodna trgovina podrazumijeva razmjenu roba i usluga preko međunarodnih granica, nesputanu državnim carinama, kvotama ili drugim ograničenjima. Otkako je Adam Smith objavio djelo “Bogatstvo naroda” 1776. godine, rasprava o slobodnoj trgovini predstavljala je jednu od glavnih bojišnica u široj kontroverzi oko ekonomskih sloboda. Slobodna trgovina bitna je komponenta globalizacije, koja uključuje ne samo trgovinu, već i slobodni međunarodni protok kapitala i ljudi, kao i posljedičnu integraciju nacionalnih ekonomija.
Slobodna trgovina je stoljećima bila središnja tema libertarijanske, ili klasično-liberalne filozofije. Isti filozofski i ekonomski argumenti za slobodu razmjene unutar nacionalne ekonomije primjenjuju se jednako na razmjenu preko međunarodnih granica. Prema liberalnim principima, radnici bi trebali biti u mogućnosti da dobrovoljno razmjene plodove svog rada s drugima na obostranu korist, bilo da trgovački partner živi preko puta ili preko oceana. Pojačana konkurencija izazvana slobodnom trgovinom doista može rezultirati time da neke domaće industrije gube tržišni udio, a radnici privremeno gube posao, ali zagovornici slobodne trgovine taj gubitak vide kao normalan i zdrav ishod konkurencije na slobodnom tržištu.
Čovječanstvo se uvijek bavilo trgovinom. Čak i u najsiromašnijim društvima, kućanstva su trgovala međusobno, a seoski poljoprivrednici trgovali su s gradskim stanovnicima. Međutim, prirodne prepreke, velike udaljenosti i državna kontrola ometali su međunarodnu trgovinu tokom većeg dijela historije čovečanstva. Unatoč tim preprekama, trgovina je cvjetala u mediteranskom slivu stoljećima prije uspona Rimskog carstva, dostižući svoj vrhunac u 2. i 3. stoljeću poslije Krista, dok su tokom kasnog srednjeg vijeka države članice Hanseatske lige bile uključene u rastuću trgovinu na Baltičkom i Sjevernom moru. Za to vrijeme, Venecija je uspijevala kao središte prekooceanske trgovine začina iz Azije. Mletački trgovci su pioniri međunarodne razmjene, bankovnih pozajmica, računovodstva i akreditiva. Začini i proizvedena roba predstavljali su stub trgovine na Mediteranu, dok su drvo, riba, vuna i koža bili glavna roba u sjevernoj Europi.
Putevi otkrića u 15. i 16. stoljeću, otvorili su nove rute u Europi, Novom svijetu Amerike i tržištima Južne i Istočne Azije, otvarajući merkantilističku eru. Otkrića i dramatična ekspanzija pomorske trgovine omogućeni su razvojem trostranih brodova zvanih carrakes, koji su mogli snažnije ploviti uz vjetar i učiniti brodarski promet manje ovisnim o sezonskim trgovačkim vjetrovima. Vodeće trgovačke nacije tog doba, koje su trajale do oko 1800. godine, bile su Španija i Portugal, zatim Holandija, a potom Francuska i Velika Britanija. Kako je trgovina rasla, tako je rasla i intervencija države. Prema tadašnjim prevladavajućim merkantilističkim idejama, izvoz je bio poželjniji od uvoza, jer je bolje omogućavao vladama da nabave i akumuliraju zlato, univerzalnu valutu tog doba. Kao rezultat toga, razvila se mreža nacionalnih zakona koja je ometala trgovinu širokog spektra robe, ali naročito tvorničkih dobara.
U tom je kontekstu Adam Smith objavio rad ‘Ispitivanje o prirodi i uzrocima bogatstva naroda’. Smith je, sistematskom logikom i rasvjetljavajućim primjerima, tvrdio da se bogatstvo nacije ne mjeri njenim zalihama zlata, već sposobnošću njenog naroda da proizvodi dobra i usluge koji su vrijedni drugima. Nacije podižu svoju produktivnost podjelom rada, sa domaćinstvima, regijama i nacijama specijaliziranim za ono što najbolje rade. Trgovina je omogućila stvaranje većeg bogatstva kroz širenje veličine tržišta, omogućavajući tako još bolju podjelu rada među narodima i unutar njih. Kao što je Smith zapaženo primijetio u svojoj knjizi:
To je maksima svakog razboritog čovjeka kao glave porodice, da nikada ne pokušava kod kuće napraviti ono što će ga koštati više nego kad kupuje…Ono što je razboritost u ponašanju svake pojedinačne porodice, teško može biti glupost i u velikom kraljevstvu. Ako nam strana država može dostaviti robu jeftiniju nego što je mi sami možemo proizvesti, bolje je da je otkupimo s nekim dijelom proizvodnje vlastite industrije, uposlenoj na način na koji mi imamo neku prednost.
Intelektualni argument za slobodnu trgovinu bio je ojačan 1817. godine, kada je britanski berzanski posrednik David Ricardo, prvi objasnio teoriju o “komparativnoj prednosti”. Prema ovoj teoriji, čak i ako radnici neke nacije mogu sve proizvesti efikasnije od radnika u drugim zemljama, oni i dalje mogu profitirati od razmjene. Ono što je važno jest šta ti radnici proizvode najefikasnije u odnosu na sve drugo što bi mogli proizvesti. Dakle, ako su radnici u bogatoj zemlji dvostruko efikasniji u proizvodnji cipela od radnika u siromašnoj zemlji, ali pet puta efikasniji u proizvodnji računarskih čipova, za obje je države prednost da se bogata država specijalizira u računalnim čipovima i uvoze cipele iz siromašne zemlje. Specijalizirajući se u njihovim komparativnim prednostima, svaka zemlja može preusmjeriti resurse – kapital, rad i zemlju – u one sektore u kojima su plodovi produktivnosti i proizvodnje najveći. Konačni rezultat je da radnici u obje države mogu povećati potrošnju obje robe.
Ideje Smitha i Ricarda podstakle su pokret u Velikoj Britaniji za ukidanje trgovinskih prepreka i prihvatanje slobodne trgovine. Reformatori Richard Cobden i John Bright vodili su uspješne napore 1846. godine u okviru ‘Lige protiv regulacije kukuruza’ na ukidanju britanskih visokih carina na poljoprivredno žito. Ostatak 19. stoljeća Britanija se bavila jednostranom slobodnom trgovinom. Cobden se kasnije pridružio Parlamentu i postao međunarodni zagovornik slobodne trgovine kao instrumenta mira među narodima.
U međuvremenu, u seriji sjajnih eseja, francuski ekonomist Frédéric Bastiat zalagao se za slobodnu trgovinu na evropskom kontinentu. Kombinacijom britke analize i razorne satire, Bastiat je ismijavao čitav niz protekcionističkih argumenata. Na primer, u „Peticiji“, koristio je logiku protekcionista kako bi raspravljao o tobožnjem zakonu, koji zahtjeva da građani tokom dana pokrivaju svoje prozore, kako bi zaštitili francusku industriju za proizvodnju svijeća od nelojalne konkurencije sunca. Poput Cobdena, Bastiat je tvrdio da međunarodna trgovina stimuliše mir među narodima i da je široko zaslužna za izreku: „Kad dobra ne mogu prijeći granice, vojske će.“
Bastiat je slobodnu trgovinu prikazao kao bitnu ljudsku slobodu. U eseju „Komunizam i zaštita“ iz 1849. godine, Bastiat je tvrdio:
svaki građanin koji je proizveo ili stekao određeni proizvod, trebao bi imati mogućnost da ga odmah iskoristi za svoje potrebe ili da ga prenese na bilo koga sa kugle zemaljske, ukoliko taj neko pristaje da mu u zamjenu za taj proizvod da neki predmet njegovih želja. Oduzeti mu ovu mogućnost kada nije počinio nijednu radnju protivnu javnom redu i dobrom moralu, a samo da bi zadovoljio pogodnost drugog građanina, legitimirati je čin pljačke i kršenje zakona pravde.
Iako su blagodati slobodne trgovine uskoro prihvaćene kao ekonomska ortodoksija, to se nije univerzalno primjenjivalo čak ni tijekom vrhunca prvog talasa globalizacije u 19. i početkom 20. stoljeća. Njemačka i Sjedinjene Države su ekstenzivno koristile trgovinske barijere za zaštitu određenih industrija. No prepreke u trgovini ostale su u prosjeku niske u usporedbi s onim što su bile tijekom merkantilističke ere, a brza industrijalizacija, smanjivanje troškova prijevoza zbog parnih brodova i željeznica te politička stabilnost, potaknuli su dramatičan porast globalne trgovine i protoka kapitala do Prvog svjetskog rata.
Globalni sukob od 1914. do 1918. godine, poremetio je trgovinu i pokrenuo nove ekonomske kontrole koje nisu nestale nakon završetka rata, a napori za povratak ekonomskoj politici liberalnijeg, predratnog sistema trgovine bili su samo djelomično uspješni. Velika depresija 1930-ih oslobodila je začarani krug rastućih trgovinskih barijera, pada obima trgovine i produbljivanja ekonomske bijede i nacionalizma. Američki Kongres i tadašnji predsjednik Herbert Hoover stvorili su krizu donošenjem Smoot-Hawley carina 1930. godine, koje su dramatično povećale tarife na široki dio uvoza u Sjedinjene Države. Naplata carina nije uzrokovala Veliku depresiju, ali ju je produžila i produbila, te sigurno nije zaštitila domaću industriju i radna mjesta kao što su njezini zagovornici tvrdili da hoće.
Nakon devastacija Velike depresije i Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Države i njezini zapadni saveznici smanjili su trgovinske barijere jednostrano i putem multilateralnog Općeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT), koji su prvi put potpisale 23 zemlje 1947. godine. Smanjenje trgovinskih barijera potaknulo je dramatični porast globalnih trgovinskih tokova i učvrstio mirne veze između zapadne Europe, Sjedinjenih Država i Japana. Kroz angažman u globalnoj ekonomiji, „tigrovi“ istočne Azije – Južna Koreja, Tajvan, Singapur i Hong Kong – pretvorili su se iz siromašnih u bogate zemlje. Počevši od 1970-ih, Kina, Indija, Čile, Meksiko i manje razvijene nacije smanjile su svoje prethodno visoke trgovinske barijere, pozdravile strana ulaganja i dramatično povećale trgovinu sa ostatkom svijeta. Kolaps globalnog komunizma 1989. i sve veće razočaranje protekcionizmom kao alatom razvoja, doveli su do daljnjeg smanjenja trgovinskih prepreka širom svijeta.
Unatoč više od dva stoljeća ekonomske misli i empirijskih dokaza u prilog slobodnoj trgovini, ona i dalje ostaje kontroverzna. Industriji koja traži pomoć od konkurencije iz inostranstva pridružili su se ekolozi, anti-tržišni aktivisti i neki konzervativci koji se suprotstavljaju trgovinskim sporazumima o otvaranju tržišta. Drugi tvrde da slobodna trgovina potiče „trku do dna“ jer multinacionalne kompanije traže lokacije na kojima su troškovi rada i propisa najniži. Zagovornici slobodne trgovine suprotstavljaju se argumentom da bogatstvo koje trgovina stvara, omogućuje ljudima u manje razvijenim zemljama da podignu vlastite standarde zaštite okoliša i rada, kao i da reduciraju ili eliminiraju dječiji rad. nu vlastite ekološke i radne standarde i smanje ili smanje dječiji rad. Oni ističu da većina globalnih investicija teče između razvijenih zemalja, gdje su radnici produktivniji zbog boljeg obrazovanja, kapitala i infrastrukture.
Danas ljudi uglavnom uživaju veću slobodu da se bave obostrano korisnom trgovinom preko međunarodnih granica, nego što je to bio slučaj u prošlosti, ali vladina kontrola i dalje ostaje značajna. Trgovinske barijere u većini manje razvijenog svijeta i dalje su velike, usporavajući razvoj i ograničavajući slobodu. U bogatim zemljama, niske prosječne carinske stope snose tvrdoglavo visoke prepreke uvozu tekstila, odjeće, čelika i mnogih poljoprivrednih proizvoda, poput šećera, pamuka, govedine, citrusa i mliječnih proizvoda. Takozvani antidampinški zakoni koriste se za nametanje carina na uvoz koji se navodno prodaje po nepošteno niskoj cijeni, ali u stvarnosti prilagođnoj prema normalnim tržišnim uvjetima.
Liberali se slažu o poželjnosti slobodne trgovine, ali ne uvijek o tome kako to postići. Neki liberali su sumnjičavi prema trgovinskim sporazumima između vlada, poput Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini, jer takvi sporazumi mogu isključiti politički osjetljive sektore iz liberalizacije ili mogu stvoriti nove birokracije za nadgledanje okolišnih ili radnih standarda. Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), nasljednicu GATT-a, vide kao nepotrebno vladino tijelo i potencijalnu prijetnju nacionalnom suverenitetu. Ostali liberali tvrde da takvi sporazumi, uključujući i one dogovorene putem WTO-a, obuzdavaju moć vlada da se miješaju u mirnu trgovinu, a potencijalne mane uobičajeno su nadmašene liberalizacijom koju oni postižu. Takođe se nastavlja rasprava o tome da li trgovina promiče mir među narodima, u što su vjerovali Richard Cobden i drugi. Čini se da pad međunarodnih ratova u posljednjim desetljećima, uz rastuću globalizaciju, podržava tu vezu, iako neki ekonomisti osporavaju postoji li neka značajna povezanost.
Uprkos političkim kontroverzama koje stvara, slobodna trgovina je postala prihvaćena od strane ekonomista kao najbolja trgovinska politika za promociju napretka nacije. To je istinska libertarijanska ideja koja je stekla široko prihvaćanje u teoriji, ako ne i u praksi.
Dalje čitanje:
Bastiat, Frédéric. Economic Sophisms and Selected Essays on Political Economy. Princeton, NJ: Van Nostrand, 1964.
Bhagwati, Jagdish. In Defense of Globalization. New York: Oxford University Press, 2004.
Hazlitt, Henry. Economics in One Lesson. San Francisco: Laissez Faire Books, 1996.
Hinde, Wendy. Richard Cobden: A Victorian Outsider. New Haven, CT: Yale University Press, 1987.
Irwin, Douglas. Against the Tide: An Intellectual History of Free Trade. Princeton NJ: Princeton University Press, 1996.
———. Free Trade under Fire. 2nd ed. Princeton, NJ: Princeton University Press, 2005.
Larsson, Tomas. The Race to the Top: The Real Story of Globalization. Washington, DC: Cato Institute, 2001.
Lindsey, Brink. Against the Dead Hand: The Uncertain Struggle for Global Capitalism. New York: Wiley, 2002.
Norberg, Johan. In Defense of Global Capitalism. Washington, DC: Cato Institute, 2003.
Sally, Razeen. Classical Liberalism and International Economic Order: Studies in Theory and Intellectual History. London: Routledge, 1998.
Smith, Adam. An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations. New York: Modern Library, 1982 [1776].
Wolf, Martin. Why Globalization Works. New Haven, CT: Yale University Press, 2004.