Država blagostanja kao piramidalna shema

Država blagostanja kao piramidalna shema

Autor: Michael Tanner

Margaret Thatcher se jednom našalila kako se sve socijalne države moraju suočiti sa ovim problemom: „uvijek potroše tuđi novac“. U mnogim zemljama današnjice vidimo kako se to opažanje obistinjuje. Naslovnice su bile ispunjene problemima takozvanog PIIGS-a (Portugala, Irske, Italije, Grčke i Španjolske) koji se susreće sa kontinuiranom ekonomskom krizom. Međutim, čak i zemlje relativno snažnog gospodarstva se susreću sa nevjerojatnim razinama duga. 2010. Francuska je imala deficit 7,1 posto BDP-a, dok je njemački deficit dosegao 4,3 posto BDP-a, unatoč tome što nisu bili podvrgnuti težim poticajnim mjerama kao što su to bile neke druge zemlju u odnosu na recesiju. Deficiti se nadodavaju ukupnom javnom dugu koji se svake godine treba namiriti. Francuski dug bio je 81,7 posto BDP-a dok je njemački bio 83,2 posto. Britanski dug je nadmašio 68 posto BDP-a. U stvari, britanski dug se povećao takvom brzinom da će samo isplaćivanje kamatnih stopa do 2040. obuzeti 27 posto nacionalnog BDP-a.

Jasnije prikazano, to znači da svaka zaposlena osoba u Njemačkoj ima na svojim plećima 42,000 eura (52,565 dolara) duga. Britanski nacionalni dug iznosi zapanjujućih 90,000 funti (140,322 dolara) po kućanstvu. Svaki muškarac, žena i dijete u Francuskoj opterećeno je sa 24,000 eura (30,037 dolara) duga.

Sve te mjere mogu značajnije podcijeniti stvarnu razinu duga u tim zemljama s obzirom da ne uključuju nagomilane dugove sustava državne mirovine (ili socijalnog osiguranja). Kroz EU, takav nagomilani mirovinski dug je u prosjeku 285% BDP-a. U nekim su zemljama buduće obveze toliko velike da se čini kako su van našeg shvaćanja. Na primjer, da je Grčka u potpunosti iskazala svoje buduće mirovinske obveze, njezin bi ukupni javni dug premašio 875 posto BDP-a, gotovo devet puta više od vrijednosti bilo čega proizvedenog u zemlji na godišnjoj razini. Ukupni francuski javni dug se povećava na 549 posto kada bi uzeli u obzir aktualne mirovinske obveze, dok bi se njemački ukupni dug povećao na 418 posto kada bi se iskazale nagomilane mirovinske obveze.

Takva „proračunska neravnoteža“ (sadašnja vrijednost razlike između onog što vlade namjeravaju potrošiti i što očekuju uprihoditi) dovest će do neke kombinacije zapanjujućeg povećanja poreza, povreda obveza (duga ili obećanih naknada ili oboje) ili indirektnog poništenja preko inflatornih valova dok središnje banke stvaraju novčanice kako bi zatvorile proračunske rupe, narušile vrijednost duga i drugih obveza. (Takva inflacija ima mnogo štetnih posljedica, osim stavljanja nerazmjernog tereta na siromašne koji se sami najmanje mogu zaštiti od „inflatornog poreza.“) Richard Disney sa Sveučilišta u Nottinghamu procjenjuje kako će europske države, ukoliko sadašnje politike socijalne pomoći ostanu nepromijenjene, biti prisiljene povisiti poreze za 5 do 15 postotnih poena BDP-a (ne 5 do 15 posto preko sadašnje razine, nego 5 do 15 postotnih poena BDP-a) samo kako bi izbjegle porast duga. To znači da će se porezna stopa kretati od 45 do 60 posto BDP-a. Jednostavno, time će se izbjeći novi dug, bez otplaćivanja bilo kakvog postojećeg duga.

Ukratko, europske zemlje se ne mogu porezima izvući iz ove krize. Koliko god gore navedene brojke mogu biti zastrašujuće, fokusiranje na poreze i dug je zamjena simptoma sa bolešću. Kao što je Milton Friedman često objašnjavao, pravi problem nije kako plaćati državnu potrošnju – dugom ili porezima – nego je problem u samoj potrošnji.

Danas, prosječna vlada u EU troši nešto više od 52% državnog BDP-a. Premda se državna potrošnja precizno ne izjednačuje sa socijalnom državom – vlada, prije svega, obavlja različite funkcije – socijalni programi čine rastući udio potrošnje u većini europskih vlada. Redistribucija dohotka sada je najveća kategorija potrošnje u većini država članica EU i sveukupna socijalna potrošnja predstavlja više od 42 posto potrošnje država članica EU. Dok je socijalna država uzrok, dug je simptom.

Sjedinjene Američke Države se ne nalaze u boljoj situaciji. U stvari, samo dvije europske zemlje, Grča i Irska, imaju veći proračunski deficit u postotku BDP-a. Stvari su samo malo bolje kada gledamo veličinu nacionalnog duga SAD-a, koji sada prelazi 15,3 milijardi dolara, 102 posto BDP-a. Samo četiri europske zemlje imaju veći nacionalni dug od Sjedinjenih Američkih Država – opet Grčka i Irska, uz Portugal i Italiju. Ako se službeno priznatom javnom dugu još dodaju nagomilani izdaci socijalnog i zdravstvenog osiguranja, prema konzervativnom izračunu projekcija za budućnost Obamine administracije uštede zdravstvenog osiguranja pod Obamacare SAD-a zapravo duguje 72 milijarde dolara, ali realističnija projekcija ide čak sve više do 137 milijardi dolara. Tako da čak i u najboljem slučaju to iznosi više od 480 posto BDP-a. Dok po realističnijim projekcijama, proračunska neuravnoteženost SAD-a može dostići 911 posto BDP-a. Nakon svega, situacija u Grčkoj i nije toliko različita od one u SAD-u.

Dok socijalna država SAD-a i nije toliko velika kao u Europi, ona rapidno raste. Trenutno, federalna vlada SAD-a troši više od 24 posto BDP-a na državnu potrošnju. Predviđa se da će to porasti na 42 posto BDP-a do 2050. Nadodajte državnu i lokalnu potrošnju vlasti te će administracija na svim razinama nadvisiti 59 posto BDP-a, više nego bilo koja današnja zemlja u Europi. Ipak, kako je ekonimist Herbert Stein čuveno izjavio: „Sve prestaje što ne može vječno trajati“. Suvremena socijalna država jednostavno ne može nastaviti sa potragom sve veće potrošnje sa sve višim porezima. Niti se ne mogu zemlje poput Grčke, Portugala, Italije i Španjolske nastaviti oslanjati na potpore od relativno bolje stojećih zemalja poput Francuske i Njemačke, pošto će se i te zemlje morati suočiti sa svojim vlastitim nagomilanim dugovima i nepodmirenim obvezama.

Srećom, postoje alternative socijalnoj državi. Uzmimo za primjer tri najveće komponente većine socijalnih država: mirovine, zdravstvena zaštita i briga za siromašne. Slobodno tržište donosi isplativije i djelotvornije načine dostizanja navedenih ciljeva. Na primjer, državni programi za mirovine, koji prenose novac od sadašnjih radnika prema sadašnjim umirovljenicima, postaju sve više neisplativi s obzirom na starenje društva. Takvi sustavi su bili politički popularni kada su uspostavljeni jer se financiraju na bazi „PayAs-You-Go“ (PAYGO) – „plati kako ideš“ i imaju iste financijske strukture kao „piramidalne sheme“. Kako broj umirovljenika s potporama raste, a broj podupirajućih radnika pada, sustav se urušava. Kako bi se spriječio takav slom, vlade bi trebale napraviti odmak od PAYGO transfernih programa te bi se trebale usmjeriti prema sustavu u kojem pojedinci štede za svoju vlastitu mirovinu kroz privatne investicije u rastuće gospodarstvo.

Amerikancima je rečeno kako su njihovi dijelovi oporezivanih plaća „investirani“ u uzajamne “fondove povjerenja“, ali to nije ništa više nego dugovanje “IOU“ („I owe you“) federalne vlasti kako bi se platile potpore u budućnosti od budućih poreza. Uopće nema „investiranja“; kada je sustav u suficitu prihoda nad rashodima, prihodi su „posuđeni“ kako bi se platili sadašnji državni troškovi i obveznice – postavljeno je „dugovanje““IOU“ za oporezivanje budućih radnika. Za samo nekoliko godina doći će dan obračuna kada će rashodi prekoračiti prihode te će biti otkupljeni dodatnim porezima. Sve više i više država uviđa kako su državni mirovinski planovi nestabilni, nepošteni i neodrživi. Danas, više od 30 država je započelo sa reformom svojih mirovinskih programa omogućavanjem radnicima da štede i investiraju barem dio onog što su prije plaćali u porezima na plaću.

Široki i rastući trend u zemljama sa državnim zdravstvenim osiguranjem je udaljavanje od centralizirane državne kontrole, koja promiče duga čekanja, visoke cijene, ograničenu dostupnost i racioniranje, prema uvođenju više tržišno orijentiranih faktora, koji uključuju veću konkurentnost, mogućnost izbora i financiranje bez poreza. Zemlje poput Švicarske i u manjoj mjeri Nizozemska i Francuska umanjuju državnu kontrolu i uspostavljaju tržišne mehanizme, uključujući dijeljenje troškova pacijenata, tržišno određivanje cijena proizvoda i usluga i povećanje konkurentnosti među osiguravateljima i pružateljima usluga. Programi za siromašne ostaju područje gdje većina država još nije započela s reformama. Neke su, naravno, bile prisiljene smanjiti razinu potpore koju su pružale, dok su neke uvjetovale određene potpore, obvezujući primatelje da rade ili barem traže zaposlenje. Međutim, malo tko je ozbiljno razmislio o ideji primarnog državnog zbrinjavanja potrebitih.

Ipak, potrebna je ozbiljna reforma. Nije samo pitanje financiranja navedenih programa u vrijeme kada vlade jednostavno nemaju novca. Izvan monetarnog troška, takvi programi štete društvenim strukturama potrebnim za uspješno i ujedinjeno društvo. Umjesto zaustavljanja siromaštva, efekti raspodjele dohotka, državni stambeni programi i drugi istraženi programi kultiviraju i ovjekovječuju podklasu ljudi koji se ne mogu brinuti sami o sebi. Takva podklasa ne može doprinijeti potrebnom rastu sredstava kojim će se financirati programi na koje se oni sami oslanjaju.

Postupno, socijalna odgovornost trebala bi se prebaciti sa država prema civilnom društvu, prvenstveno humanitarnim organizacijama, dobrotvornim ustanovama za one najugroženije. Humanitarne organizacije i dobrotvorne ustanove napravile su daleko bolji posao pomažući ljudima da savladaju nesreću, vještine i izađu iz siromaštva. Jedna od tragedija suvremene socijalne pomoći nalazi se u činjenici kako su takve organizacije istisnute i zamijenjene državom.

Može se raspravljati o uspjehu ili neuspjehu socijalne države pri zadovoljavanju potreba građana. Nesporno je kako socijalna država više nije isplativa. Vrijeme je da se pronađu alternative koje neće bankrotirati buduće generacije. Srećom, postoje dobrovoljne alternative koje imaju mnogo bolje rezultate u zaštiti osjetljivih dijelova društva. Posvuda bi građani i vlade trebali početi prelaziti iz prisilne, očinske, manipulativne i neodržive socijalne države prema dobrovoljnim mogućnostima koje su djelotvorne, poštene, uspješne i održive.

Categories: Eseji

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *