Slobodno tržište: više konkurencije ili saradnje?

Slobodno tržište: više konkurencije ili saradnje?

Autor: David Boaz

Branitelji tržišnog djelovanja često ističu prednosti koje proizlaze iz nadmetanja. Proces nadmetanja omogućuje stalno testiranje, eksperimentiranje i prilagođavanje kao odgovor na promjenjive okolnosti. On ostavlja poslovni svijet u stalnoj borbi za kupce. Analitički i empirijski možemo vidjeti kako sustavi koji se temelje na natjecanju dovode do boljih rezultata, umjesto centraliziranih ili monopoliziranih sustava. Zato pobornici slobodnog tržišta u svim medijima ukazuju na važnost natjecateljskog tržišta te se protive njegovu ograničenju.

Nažalost, previše ljudi na konkurentnost gleda kao na nešto pohlepno i izdajničko. Smatraju da bi suradnja bila bolja od ovako negativnog pogleda na svijet. Primjerice, milijarderski investitor George Soros u Atlantic Monthlyu piše kako „previše nadmetanja, a premalo suradnje može izazvati nedopustivu nejednakost i nestabilnost“. Soros govori kako je njegov glavni argument u tome „(…) da je suradnja u istoj mjeri dio sustava kao i nadmetanje te da slogan ”preživljavanje najjačih izobličuje tu činjenicu“.

Potrebno je istaknuti da zagovornici slobode i slobodnog tržišta rijetko koriste frazu “preživljavanje najjačih”. Ona je bila stvorena radi objašnjavanja procesa biološke evolucije i upućivanja na opstanak onih svojstava koja su najbolja za preživljavanje u okolini. Spomenuta se fraza može primijeniti na tržišno poslovno nadmetanje, ali sigurno ne podrazumijeva opstanak najsposobnijih pojedinaca u kapitalističkom sustavu. Taj pojam ne koriste pobornici tržišta, već njegovi neprijatelji kako bi opisali ekonomsko nadmetanje.

Treba pojasniti kako oni koji govore da su ljudi stvoreni za suradnju, a ne nadmetanje ne shvaćaju tržište kao veliki proces suradnje. Uistinu, kao što je niže opisano, ljudi se natječu u suradnji.

Individualnost i zajednica

Protivnici klasičnog liberalizma oštro optužuju liberale za favoriziranje “atomističkog” individualizma, u kojem je svaka osoba samo pojedinac koji razmišlja jedino o vlastitim potrebama bez imalo obzira na potrebe i želje drugih. E. J. Dionne Mlađi u Washington Postu je pisao o suvremenim libertarijancima koji vjeruju kako su „pojedinci došli na svijet kao potpuno formirane osobe koje bi trebale biti odgovorne za svoja djela od samog rođenja“. Kolumnist Charles Krauthammer u osvrtu na Charles Murrayev Što znači biti libertarijanac napisao je da je libertarijanska vizija, prije Murraya, „bila rasa grubih pojedinaca koji obitavaju u planinskim kolibama okruženi bodljikavom žicom i znakom zabrane na ulazu“. Ne znam kako je zaboravio spomenuti da su oboružani do zuba.

Nitko naravno ne vjeruje u takav “atomistički individualizam” kakvog intelektualci vole ismijavati. Uistinu, živimo zajedno i radimo u grupama. Ne znam kako bi netko mogao biti atomistički pojedinac u našem kompleksom suvremenom društvu. Podrazumijeva li to konzumiranje hrane koju sami proizvedemo, nošenje odjeće koju sami sašijemo, obitavanje u kući koju sami izgradimo, ograničavanje samoga sebe na prirodne lijekove od biljaka? Neki kritičari kapitalizma, ili zagovornici “povratka prirodi” – poput Unabombera ili Al Gorea (ako je stvarno mislio ono što je napisao u knjizi Zemlja u ravnoteži) – mogu podržati takav plan. Ipak gotovo da nema libertarijanca koji bi želio otići na napušteni otok i odreći se dobrih strana, onoga što bi Adam Smith nazvao “Velikim društvom”, kompleksnog i produktivnog društva koje je stvoreno zbog ljudske suradnje. Čovjek bi pomislio da bi razuman novinar prestao pisati takve stvari, razmislio o tome je li možda nešto pogrešno prikazao i razmotrio opciju čitanja libertarijanskih djela.

U naše su vrijeme takve vijesti, o izolaciji i atomizmu, vrlo štetne za pobornike slobodno-tržišnog procesa. Valjalo bi razjasniti da se slažemo s George Sorosom u tome da je suradnja jednako dio sustava kao i nadmetanje. Ustvari, suradnju smatramo toliko potrebnom za razvoj čovjeka da ne želimo samo govoriti o njoj nego i omogućiti stvaranje društvenih institucija koje će je promovirati. O tome je riječ kada govorimo o pravima vlasništva, ograničenoj vlasti i vladavini prava.

U slobodnom društvu pojedinci uživaju prirodna, neotuđiva prava i imaju dužnost poštivanja istih prava drugih pojedinaca. Druge dužnosti su one na koje se odlučimo obavezati ugovorom. Nije slučajnost da društva koja su utemeljena na pravu na život, slobodu i vlasništvo također omogućuju društveni mir i blagostanje. Baš kao što su John Locke, David Hume i drugi klasično liberalni mislioci isticali potrebu stvaranja sustava prava koji će omogućiti društvenu suradnju bez koje ljudi mogu malo što postići. Hume je u svojoj Raspravi o ljudskoj prirodi pisao o okolnostima s kojima se ljudi suočavaju, primjerice: osobni interes, naša potrebno ograničena velikodušnost prema drugima i nedostatak dostupnih sredstava za zadovoljenje naših potreba. Zbog tih je okolnosti potrebna suradnja s drugima i uspostava pravnih pravila – posebno onih koji se odnose na pitanje vlasništva i razmjene – koja bi odredila pravila igre. Ta pravila određuju tko ima pravo na pojedinu imovinu. Kada ne bismo imali jasno uspostavljena vlasnička prava, dolazilo bi do sukoba oko tih pitanja. Naš dogovor o pravu vlasništva omogućuje razvoj složene društvene suradnje preko koje ostvarujemo svoje ciljeve.

Bilo bi lijepo kada bi se to moglo postići samo s ljubavlju, bez isticanja osobnog interesa i prava pojedinaca te su mnogi protivnici liberalizma nudili primamljive vizije društava zasnovanih na univerzalnom dobročinstvu. No, kao što je Adam Smith istaknuo, u civiliziranom društvu [čovjeku] je stalno potrebna suradnja i pomoć, ali u cijelom svom životu nije se uspio sprijateljiti sa svim ljudima čiju je suradnju trebao. Kada bi u potpunosti ovisili o dobročinstvu kako bi uspostavili suradnju, ne bi mogli poduzimati složenije radnje. Oslanjanje ljudi na osobni interes drugih u sustavu uređenih vlasničkih prava i slobodne razmjene jedini je način organizacije društva koje je složenije od maloga sela.

Civilno društvo

Želimo surađivati s drugima kako bismo ostvarili zajedničke ciljeve – razmjena dobara, razvoj tehnologije – ali i zato što imamo duboku ljudsku potrebu za povezivanjem (ljubavnim, prijateljskim ili povezivanjem u zajednicu). Udruženja koja stvaramo s drugima čine ono što nazivamo civilnim društvom. Takva udruženja, odnosno zajednice, mogu biti nevjerojatno raznolike – obitelji, crkve, škole, klubovi, bratstva, stanarski skupovi, trgovačka društva, sindikati i druge zajednice. Sve su te zajednice stvorene kako bi služile ljudima na različite načine. Civilnim bismo društvom mogli nazvati svaku zajednicu u koju se ljudi dobrovoljno udružuju.

Neki stručnjaci odvajaju tržište od civilnog društva i tako razlikuju trgovačke organizacije od neprofitnih. Osobno smatram da je prava razlika između prisilnih udruženja (poput države) i onih koja su dobrovoljna (sva ostala). Bilo da je određeno udruženje stvoreno kako bi ostvarilo profit ili stremilo ka nekom drugom cilju, glavno je obilježje zajednica civilnog društva dobrovoljno udruživanje.

Danas postoje određene nejasnoće oko civilnog društva i njegove temeljne svrhe. No, kao što je F. A. Hayek istaknuo, udruženja unutar civilnog društva stvorena su zbog određene svrhe dok je civilno društvo u cjelini bez jedinstvene svrhe. Ono nije dizajnirano, nego nastaje spontano kao rezultat različitih drugih udruženja koja imaju svrhu.

Tržište kao suradnja

Tržište je osnovni element civilnog društva i ono nastaje zbog dviju činjenica: ljudska bića mogu postići više kroz međusobnu suradnju nego što možemo sami i mi to prepoznajemo. Kada nam kao vrsti suradnja ne bi bila korisnija od pojedinačnog rada ili kada ne bismo bili u stanju prepoznati prednosti suradnje, ponašali bismo se izolirano i atomistički. Prema Ludwigu von Misesu tada bi se dogodilo nešto još gore, „svaki bi čovjek gledao na druge ljude kao na neprijatelje; njegova želja za zadovoljenjem vlastitih potreba bi ga dovela u neumoljiv sukob sa svojim susjedima“. Bez sposobnosti uviđanja zajedničke koristi preko suradnje i podjele rada, tržište, prijateljstvo ni osjećaji privrženosti ne bi mogli postojati.

Tvrtke i pojedinci natječu se za uspješniju suradnju kroz tržišni sustav. General Motors i Toyota natječu se u suradnji sa mnom kako bi mi osigurali prijevoz. AT&T i MCI natječu se u mogućnosti postizanja mojih komunikacijskih ciljeva. Uistinu su toliko agresivni u tome da sam odlučio surađivati s još jednom komunikacijskom tvrtkom koja mi je predah od poziva omogućila pomoću telefonske sekretarice.

Kritičari tržišta često se žale da kapitalizam podržava i nagrađuje osobni interes. Ljudi zapravo osobne interese imaju u bilo kojem političkom sustavu. Tržište osobnom interesu omogućuje stvaranje društvene koristi. U slobodnom tržištu ljudi ostvaraju svoje ciljeve razumijevanjem i pokušajem zadovoljenja tuđih potreba. To može značiti zajednički rad na puteljku, a u složenijem gospodarstvu to znači ostvarivanje profita preko ponude robe i usluga koje zadovoljavaju tuđe potrebe. Dok su radnici i poduzetnici koji najbolje zadovolje tuđe potrebe nagrađeni, oni koji nisu uspješni pokušat će kopirati uspješnije konkurente ili će pokušati nešto novo.

Sve su različite gospodarske organizacije koje vidimo na tržištu pokušaj pronalaska boljeg načina suradnje radi ostvarenja zajedničkog cilja. Sustav ograničene vlasti, vladavine prava i vlasničkih prava proširuju mogućnosti ljudske suradnje. Razvoj kompanija omogućuje širi spektar ekonomskog djelovanja od onog koji je moguć pojedinačnim ili zajedničkim djelovanjem. Novim načinima udruživanja stvorene su organizacije poput banaka, osiguravajućih društava, radničkih kompanija i druge organizacije preko kojih ljudi lakše rješavaju određene ekonomske probleme. Neki su se načini pokazali nedjelotvornima; mnogi su se korporacijski konglomerati pokazali neuspješnima te su dioničari izgubili novac. Tržište omogućava brze povratne informacije o tome koji je način udruživanja uspješan te ih se onda može kopirati za razliku od onih koji nisu uspješni.

Suradnja je jednaki dio kapitalizma kao i natjecanje. Oboje su suštinski dijelovi slobodarskog sustava te nas većina više svog vremena u suradnji s partnerima, suradnicima, dobavljačima i kupcima, nego u nadmetanju s konkurencijom.

Život bi uistinu bio težak, nemilosrdan i kratak kada bi svaki čovjek radio samo za sebe. Na našu sreću, kapitalističko društvo nije takvo.

Categories: Eseji

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *