Ekonomija slobodnog tržišta

Ekonomija slobodnog tržišta

Autor:Donald J. Boudreaux

Ekonomija slobodnog tržišta je kompleks odnosa dobrovoljnih razmjena. Neki od tih odnosa su prolazni, kao kad neko kupuje majicu od uličnog prodavača, dok su drugi složeniji, kao kad kompanija pristane da kupcu isporuči određene usluge mobilne telefonije tokom godine. Zajedničko svim dobrovoljnim razmjenama jest uvjerenje svake strane da će mu njegovo učešće u razmjeni donijeti određenu korist. Ovaj zaključak proizlazi iz činjenice da su sve razmjene na slobodnim tržištima dobrovoljne. Budući da svaka osoba ima pravo odbiti svaku ponudu razmjene, svaka osoba prihvaća samo one ponude za koje vjeruje da su u njegovom interesu.

Sve što je potrebno za postojanje slobodno tržišne ekonomije jest sigurnost imovinskih prava i njezin prirodni blizanac: ugovorno pravni sistem kako bi se osiguralo da su razmjene tih prava doista dobrovoljne. Svaki vlasnik bilo kakvog paketa prava može odabrati hoće li, kada i kako koristiti ili razmjenjivati svoju imovinu na bilo koji način koji mu se učini najboljim. Jedino ograničenje ogleda se u tome, da ova upotreba ili razmjena vlastite imovine, ne šteti fizički tuđoj imovini, niti ometa jednaka prava drugih ljudi da odlučuje o svojoj imovini po vlastitom izboru.

Čak i bez proizvodnje, dobrovoljna razmjena imovinskih prava podrazumijeva da su akteri ovih razmjena boljestojeći u odnosu na stanje prije same razmjene, inače do nje ne bi niti došlo. Ali ljudi prevazilaze jednostavnu razmjenu; oni također i proizvode. Proizvođači u ekonomiji slobodnog tržišta transformišu različite inpute u izlazne proizvode koji se zatim nude potrošačima. Ako potrošači dobrovoljno kupuju neke proizvode po dovoljno visokoj cijeni da bi proizvođaču mogli pokriti sve svoje troškove, proizvođač donosi vrijednost i sebi i potrošačima. Svijet je materijalno bogatiji kao posljedica ove proizvodne odluke.

Na prvi pogled, ovaj se zaključak može činiti čudnim jer u ekonomiji slobodnog tržišta ne postoji centralizirani donosilac odluka. Odluke o potrošnji i proizvodnji donosi pojedinačno svaki vlasnik imovine, prema vlastitoj procjeni toga kako se njegovi resursi mogu najefikasnije iskoristiti za zadovoljenje onih ciljeva i potreba koje on sam odluči slijediti. Intuitivno, čini se da bi rezultati bili haotični. Međutim, decentralizacija donošenja odluka u režimu prava na privatnog vlasništvo ne samo da ne dovodi do haosa, već i stvara koherentan i prosperitetni ekonomski poredak koji bi bilo nemoguće postići na bilo koji drugi način.

Velika prednost slobodnog tržišta je u tome što maksimizira opseg međusobnog prilagođavanja na poslu kako bi se zadovoljile ljudske želje i potrebe. Međusobno prilagođavanje se javlja svaki put kada dvije ili više osoba prilagode svoje postupke jedno prema drugom na način po kojem obje strane profitiraju. Čak i kad bi sve ljudske želje, resursi i proizvodne tehnike bili nepromjenjivi, ogroman broj različitih želja i alternativnih načina njihova zadovoljavanja podrazumijeva da nijedna jedina osoba ili komitet političara ne bi mogao naučiti sve što je neophodno kako bi mogao usmjeriti proizvodnju jednako efikasno kao što je ona usmjerena slobodnim tržištem. Donošenje odluka mora biti decentralizirano. Različiti dijelići znanja, u posjedu doslovno miliona i miliona ljudi, potrebni su za proizvodnju gotovo bilo kojeg proizvoda kojeg možemo naći u modernom društvu.

Razmotrimo običnu olovku. Niti jedna osoba niti komitet ne mogu znati koja vrsta drveta se najbolje koristi za vratilo  olovke, kao i to gdje se mogu naći drveća koja proizvode takvo drvo, niti kako napraviti sjekiru za sječu stabala i gdje pronaći grafit koji se koristi za središte olovke,  kako sagraditi strojeve koji se koriste za vađenje grafita iz zemlje te kako rafinirati grafit, a gdje pronaći i kako miješati boksit i glinicu, koji su potrebni za pravljenje aluminijske cijevi koja čvrsto drži gumicu za brisanje, niti mogu znati kako izvući ulje iz zemlje i kako ga rafinirati tako da nam služi kao podloga za premazivanje olovke, kao što ne znaju niti kako izvršiti ostalo mnoštvo zadataka potrebnih za proizvodnju jedne obične olovke. Nekoliko trenutaka promišljanja otkrivaju da je količina znanja koja je potrebna za stvaranje tek jedne olovke neshvatljivo ogromna.

Olovke se proizvode samo zato što milioni ljudi, svaki sa visoko specijalizovanim znanjem o jednom od tih bezbroj različitih dijelova postupka potrebnih za proizvodnju olovaka, sarađuju na načine koji rezultiraju njihovom proizvodnjom i prodajom. Ovu saradnju usmjeravaju tržišne cijene, koje obavljaju daleko bolji posao u koordinaciji nego što bi to mogao postići centralni planer. Ako su, recimo, trgovci olovkama u početku precijenili broj olovaka koje zahtijevaju potrošači, ti će trgovci u budućnosti kupiti manje olovaka od proizvođača olovaka.  Kako je potrebno  dobavljati manje olovaka, proizvođači istih smanjuju potražnju za sredstvima koja se koriste u proizvodnji olovaka. Slijedom toga, cijena svakog od ovih sredstava opada. Te opadajuće cijene signaliziraju proizvođačima ovih sredstava (npr. boje za olovke, olovno i grafitno vratilo za jezgru, aluminijske cijevi itd.) da proizvode manje tih sredstava. Proizvodnja veće količine različitih sredstava za druge svrhe postaje privlačnija.

Sistem cijena usputno informira svakog od brojnih proizvođača da smanje količinu napora i resursa uloženih u proizvodnju dijelova za olovke (i prema tome, te napore i resurse usmjeri prema proizvodnji inputa čije su cijene porasle u odnosu na cijene dijelova olovke). Dobitnik Nobelove nagrade, ekonomist F. A. Hayek pronicljivo pojašnjava ovu komunikacijsku osobinu cjenovnog sistema:

“Najznačajnija činjenica o ovom cjenovnom sistemu je ekonomija znanja s kojom djeluje, odnosno koliko malo pojedini sudionici trebaju znati kako bi mogli poduzeti ispravne akcije. U skraćenom obliku, svojevrsnim simbolom, prenose se samo najvažnije informacije samo onima koje te informacije doista zanimaju. Više je nego metafora opisati sistem cijena kao neku vrstu mašinerije za registraciju promjena ili sistem telekomunikacija koji omogućava pojedinačnim proizvođačima dausmjere pažnju na kretanje samo nekoliko pokazatelja, kako bi prilagodili svoje aktivnosti promjenama o kojima možda nikada neće znati više nego što se odražava u kretanju cijena.”

Kao što je ovaj sistem decentraliziranog odlučivanja toliko esencijalan u slučaju da su želje, resursi i tehnike proizvodnje statični, još je važnije kada znamo da se te stvari mijenjaju. U stvarnosti, normu predstavlja konstantna promjena – i to ona koju iniciraju i potrošači i proizvođači.

U svjetlu onoga što je do sada rečeno, čitalac može lako vidjeti da se neočekivane promjene u ukusu potrošača, raspoloživosti resursa i tehnika proizvodnje mogu najbolje prilagoditi kroz oslanjanje na ljude koji su na licu mjesta – ljudi sa ličnim i direktnim doprinosom tom prilagođavanju – da biste pronašli načine na koje ćete najbolje reagovati na ove promjene. Oslanjanje na političke vlasti u prilagođavanju procesu prilagođavanja ovim promjenama, značilo bi osloniti se na ljude koji nemaju ni dovoljno podsticaja niti detaljnih znanja potrebnih za odgovarajuće reagovanje.

Ono što nije tako očigledno je povoljna uloga koju decentralizacija ima u promociji korisnih promjena. Iako je trenutni obrazac upotrebe resursa možda bolji od svih ostalih poznatih alternativa, broj mogućih načina korištenja resursa toliko je kolosalan da se gotovo sigurno može poboljšati čak i trenutno najpoznatiji skup korištenja resursa. Izrael Kirzner sigurno s pravom inzistira na tome da „živimo u otvorenom svijetu, u kojem još uvijek postoje nevidljive prilike za poboljšanje ljudskog blagostanja kroz otkriće novih resursa ili novih načina produktivnog raspoređivanja resursa“.

Otkrivanje ovih nevidljivih prilika zahtijeva ljudsku kreativnost – kreativnost za proizvodnju dosad neviđenih roba i usluga, i kreativnost za osmišljavanje i realizaciju dosad nepoznatih načina proizvodnje. Ako se sve odluke o proizvodnji moraju donijeti centralno (planski), od strane politički odabranih operativaca, količina produktivne kreativnosti na poslu bit će minimalna. Razlog je taj što samo ljudi na licu mjesta posjeduju dovoljno specijalizirano znanje o bezbroj nijansiranih činjenica koje okružuju bilo koji, određeni dio ekonomskog pejzaža.  Duboko poznavanje materije nekoga ko je „na licu mesta“ vjerovatno će mu pružiti pouzdane nagovještaje o tome kako se taj djelić pejzaža može poboljšati. Takvi nagovještaji su pouzdani zato što su oni proizvod duboke povezanosti nastale kroz specijalizaciju. U poređenju sa centralnim planerom ili donosiocem odluka, osoba na licu mjesta ima veći osjećaj za ono što je moguće (tj. kako postojeći način postupanja može biti poboljšan), ali isto tako i ono što nije moguće (tj. neizbježnih ograničenja koja neminovno stvaraju pritisak na njegov dio ekonomskog pejzaža).

Štaviše, kada vlasnici privatnog vlasništva donesu odluke o eksperimentisanju sa novim obrascima proizvodnje, svaki eksperimentator snosi najveći dio troškova i rizika – kao što dobija veliki dio koristi u slučaju uspješnosti takvih eksperimenata. Internalizacija troškova i koristi ekonomskih eksperimenata za one koji zapravo odlučuju o tome koje eksperimente poduzeti, a koje izbjeći, najbolji je mogući način da osiguramo da kontinuitet eksperimenata neophodnih za postizanje napretka, a da pritom ne trpimo valove eksperimenata koji su dokazano beskorisni i rasipni.

Velika prednost ekonomije slobodnog tržišta leži u tome što njen temelj prava privatnog vlasništva znači da su odluke o korištenju resursa decentralizirane; one su u rukama ‘ljudi na licu mjesta’, svakog sa unikatnim znanjem kako najbolje iskoristiti vlastite resurse u zadovoljavanju potreba ostalih vlasnika imovinskih prava u okviru svog djelokruga. Zabrana da bilo ko prisiljava ili prevari drugog da prihvati ponuđenu razmjenu znači da rezultirajuće cijene i druge informacije stvorene putem tržišnih transakcija, predstavljaju pouzdane smjernice kako se resursi mogu efikasno iskoristiti za zadovoljavanje ljudskih potreba. Profitni motiv potiče ljude da se ne samo prilagođavaju promjenama ustaljenih i predvidljivih načina, već i da budu oprezni kod kreativnih, novih načina korištenja resursa. Ovi tržišni signali obezbjeđuju da se bezbroj slučajeva međusobnog prilagođavanja (na licu mjesta), koji se svakodnevno javljaju na tržištu, pretoče u ogroman produktivni poredak. Ako je historija vodič, ekonomija slobodnog tržišta osigurava stalni napredak u materijalnom blagostanju čovječanstva.

Categories: Politika

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *