Država blagostanja

Država blagostanja

Autor: Michael D. Tanner

Država blagostanja označava široku lepezu usluga socijalne skrbi koje pružaju moderne vlade. Drastično se razlikuje od socijalizma ili marksizma po tome što sredstva za proizvodnju nisu u vlasništvu države. Umjesto toga, država se obavezuje – kroz razne inicijative u kontekstu poreza i potrošnje – preraspodijeliti bogatstvo i zaštititi građane od mnogih normalnih životnih rizika.

Čini se da je pojam kao oznaka posebne vrste političkog uređenja prvi put upotrijebljen od strane engleskog nadbiskupa Williama Templa 1942. godine, kada je u svojoj knjizi “Kršćanstvo i društveni poredak” tvrdio da je kršćanska dužnost modernih zemalja poput Britanije, da obezbijede određeni minimalni životni standard za sve građane. Svoju viziju benevolentne države blagostanja suproststavio je ‘zlima’ njemačke militantne države, a kasnije su pojam popularizirali britanski socijalni reformatori.

Iako je naziv relativno moderan, država blagostanja kao suštinski koncept nije. U stvari, moglo bi se reći da su gotovo sve države bile uključene u pružanje određenog nivoa socijalnih usluga, vraćajući se barem na besplatno žito koje se siromašnima dijelilo u starom Rimu i Egiptu. U Francuskoj u 19. vijeku, programi socijalne pomoći postali su toliko obimni da su ih protivnici ismijavali kao „državu božje providnosti“.

Međutim, država blagostanja u svom modernom smislu vjerovatno se može najbolje datirati od carske Njemačke pod Otto von Bismarckom 1880-ih. Pod Bismarckom, država je počela da nudi ne samo pomoć siromašnima, već i beneficije koje su proširene na sve građane, poput nezgoda i zdravstvenog osiguranja i starosnih penzija – takozvanim programima socijalnog osiguranja. Zapravo, Bismarckova posebno značajna inovacija bila je to da se državna socijalna pomoć ne bi trebala pružati samo „zaslužnim siromašnima“, kao što je to bio običaj kod većine dobrotvornih organizacija, ili čak siromašnim općenito, već svih građanima bez obzira na potrebe, zaposlenje ili porodičnu situaciju. Početkom 20. stoljeća socijalni rashodi njemačke vlade već su iznosili više od 3% BDP-a.

Nema sumnje da su Bismarckove ideje dale osnovu modernoj državi blagostanja. Na primjer, Lloyd George i William Beveridge, arhitekti države blagostanja u Britaniji, posjetili su Njemačku u ranim godinama 20. stoljeća. Zaista su centralne ideje Bismarckove „socijalne države“ – univerzalnost, socijalno osiguranje, redistribucija bogatstva i dobrotvorni fondovi koje finansira vlada – postale osovina socijalne države blagostanja širom svijeta.

Tijekom prvih 150 godina američke povijesti, i tradicija i Ustav ograničavali su sudjelovanje vlade u pružanju programa socijalne pomoći, posebno na federalnoj razini. Međutim, uspon modernizma i progresivizma na kraju 19. stoljeća bio je popraćen promjenom stava Amerikanaca prema vladi i onom što bi ona trebala činiti. Napredni reformatori, izvodeći sumnjive zaključke iz područja društvene znanosti u nastajanju, vjerovali su da su problemi koje su donijeli urbanizacija, industrijalizacija i period nakon građanskog rata previše nadmoćni za prosječne građane.

Vlada je već naglo rasla kad su Sjedinjene Države doživele jedan od najtraumatičnijih i preobražavajućih događaja u istoriji nacije – Veliku depresiju. U svojoj najgoroj tački 1933. godine, skoro 13 miliona Amerikanaca je bilo nezaposleno – gotovo četvrtina radne snage. Među radnicima koji nisu spadali u poljoprivrednike, nezaposlenost je bila još gora, dostigavši visoki nivo od 37,6%. Pravi bruto nacionalni proizvod smanjio se za polovinu između 1929. i 1933. Trećina banaka u državi obustavila je poslovanje. Kompanije su bankrotirale, a eksproprijacija hipoteka bila je masovno raširena, posebno na farmama. I tradicionalne, privatne, dobrotvorne organizacije i državne i lokalne samouprave bile su preplavljene iznenadnim zahtjevima koji su im postavljeni.

Sa uplašenim i nesigurnim Amerikancima, predsjednik Franklin Roosevelt odgovorio je masovnim širenjem federalne uloge u socijalnoj pomoći i regulisanju ekonomije. Administracija je regulirala cijene, postavila standarde rada i subvencionirala robu. Zapravo, nijedno područje nije ostalo izuzeto od federalne državne kontrole. U isto vrijeme, vlada se obvezala konstruisati ogromnu novu socijalnu državu u maniru Bizmarka. Ilustracije radi, državna potrošnja na socijalne programe pred samo izbijanje Velike depresije činila je tek 6.5% ukupne državne potrošnje, da bi već u 1939. ta potrošnja iznosila 27.1% (a od ukupne socijalne potrošnje u 1939. federalna vlada trošila je 69%, u odnosu na 2.1% prije Depresije). Roosevelt je uveo i osiguranje od nezaposlenosti i doprinose za socijalnu sigurnost.

Stručnjaci i istoričari osporavaju ulogu Rooseveltovih mjera u izbavljanju Amerike iz recesije. Primjera radi, nezaposlenost u 1939. je bila otprilike na istom nivou kao u vrijeme izbijanja depresije, a mnogi vjeruju da je upravo Drugi svjetski rat prekinuo taj ciklus. Bez obzira na to, Roosevelt je preuzeo zasluge za prosperitet koji je uslijedio pri okončanju rata, a gotovo niko nije imao interesa da dovodi u pitanje programe koje je uveo. Nakon Roosevelta, postoji gotovo univerzalna podrška državi blagostanja koja se rapidno širila bez obzira na stranku i propagiranu ideologiju njegovih nasljednika.

Danas su zapadne države blagostanja porasle do ogromnih razmjera. U nekim evropskim zemljama, poput Danske, Francuske, Njemačke i Švedske, potrošnja za socijalnu pomoć konzumira više od četvrtine BDP-a. Za usporedbu, američka država blagostanja i dalje je relativno mala i iznosi tek 15% BDP-a. Uprkos tome, američka federalna vlada troši više od 477 milijardi dolara na oko 80 različitih programa za borbu protiv siromaštva. Ova cifra iznosi 12,892 dolara za svakog siromašnog muškarca, ženu i dijete u državi. Programi socijalnog osiguranja su još veći. Troškovi dvaju najvećih, Medicare i socijalnog osiguranja, pružanja zdravstvene zaštite i penzija starijim osobama, porasli su sa samo 0,3% BDP-a 1950. na gotovo 10% danas. Vladini programi zdravstvenog osiguranja sada čine otprilike polovinu svih američkih izdataka za zdravstvenu zaštitu. Neke procjene govore da bi, ukoliko trenutna stopa rasta američke države blagostanja i dalje ne bude kontrolirana, vladina potrošnja do kraja stoljeća mogla potrošiti zapanjujućih 50% do 70% BDP-a.

Libertarijanci su se protivili državi blagostanja iz više razloga. Najpragmatičniji od ovih prigovora je da ti programi socijalne zaštite djeluju loše. Oni nisu uklonili ili čak značajno smanjili siromaštvo, niti su poboljšali naš zdravstveni ili penzioni sistem. Oni nisu poboljšali obrazovanje. Nisu riješili ni jedan od bezbrojnih problema s kojima se društvo suočava. Zapravo, te probleme su još više pogoršavali.

Na primjer, uprkos gotovo 9 bilijuna dolara ukupne potrošnje za socijalnu pomoć otkako je Lyndon Johnson 1964. godine objavio rat siromaštvu, stopa siromaštva je poprilično bliska onome gdje je bila i kad je počeo rat prije više od 40 godina. Sistemi socijalne sigurnosti u svim zapadnim zemljama primateljima pružaju stopu prinosa ispod one koja bi se mogla zaraditi privatnim ulaganjem istih sredstava. Nacionalni programi zdravstvenog osiguranja donijeli su racioniranje i ogromne liste čekanja.

Štoviše, država blagostanja dolazi s velikim posljedicama koje se najočitije ogledaju u smanjenom ekonomskom rastu, manjim brojem radnih mjesta, smanjenim take-home plaćama i manjim ukupnim prosperitetom. U doba globalizacije kada se zemlje moraju natjecati na međunarodnoj osnovi, oporezivanje i regulacije djeluju kao uteg na produktivnost i konkurentnost. Resursi koje vlada izvlači iz privatnog sektora kako bi platila samu sebe su resursi koji nisu dostupni privatnom sektoru koje koristi u proizvodnji više dobara i usluga. Kad vlada uzima novac iz džepova radnika, oni imaju manje novca koji bi trošili ili štedili; kad vlada uzima novac od privrede, ona ima manje novca koji koristi za investicije, istraživanje ili plaćanje radnika.

Oporezivanje je kazna za aktivnost koja se oporezuje. Dakle, oporezivanje neke aktivnosti, bilo koje aktivnosti, smanjit će nivo te aktivnosti. Ta logika stoji iza politika poput povećanja poreza na cigarete kako bi se obeshrabrilo pušenje, ali podjednako se odnosi i na utjecaj poreza na poslovne odluke. Jednom kada investicije oporezuju, ulaganja će opadati. Oporezuj zapošljavanje i bit će manje zaposlenih. Udari porez na korporativnu dobit i bit će manje preduzeća, bilo da se nova neće osnovati ili da se stara sele negdje gdje se manje kažnjavaju za svoju produktivnost.

Treće, država blagostanja odvraća vlast od onih funkcija koje većina liberala prihvaća kao legitimne, poput odbrane. Svaka zapadna nacija troši mnogo više na socijalnu državu nego na nacionalnu obranu. Čak je i u Sjedinjenim Državama, uz relativno manju socijalnu državu, trošak socijalne skrbi tri puta veći od troškova za obranu.

Četvrto, država blagostanja potkopava mnoge „građansko-buržoaske vrline“ koje podliježu demokratskom i civilnom društvu. Kada vlast preuzme veću odgovornost za naše živote, postoji manje razloga da se ponašamo odgovorno i virtuozno. Zapravo smo zaštićeni od posljedica našeg neodgovornog ponašanja. Rezultati su lako vidljivi. Kako je vlada rasla, postaje manje vjerovatno da ćemo raditi i štedjeti, manje umjereni i manje zaokupljeni posljedicama naših postupaka, manje se oslanjamo na sebe i još manje saosjećajni prema drugima. Studije pokazuju da, kako se povećavaju izdaci za socijalnu pomoć, donacije privatnim dobrotvornim ustanovama opadaju. Druga istraživanja pokazala su da programi socijalnog osiguranja smanjuju privatnu štednju. Naravno, godinama znamo da programi socijalne zaštite smanjuju radne napore i povećavaju vanbračno rađanje.

Najzad, i najvažnije, klasični liberali vjeruju da je socijalna država blagostanja antitetična slobodi. Svaki novi vladin program samo malo više smanjuje našu slobodu. Manje smo slobodni da upravljamo vlastitim životima, odlučujemo kako trošiti svoj novac, baviti se poslom, planirati penzionisanje, brinuti se o svom zdravlju ili školovati svoju djecu. Socijalna skrb, vjeruju oni, legitimno je područje porodice i civilnog društva, institucija koje nisu samo efikasnije, već se temelje i na dobrovoljnoj socijalnoj interakciji. Kao rezultat toga, većina klasičnih liberala favorizira povlačenje degradiranje ili eliminiranje većine aspekata trenutne države blagostanja.

Dalja čitanja i izvori:

Bartholomew, James. The Welfare State We’re In. London: Politico’s Publishing, 2006.

Murray, Charles. In Pursuit: Of Happiness and Good Government. Oakland, CA: ICS Press, 1994.

Paul, Ellen, Fred Miller, and Jeffrey Paul, eds. The Welfare State. Cambridge: Cambridge University Press, 1997.

Pierson, Chris. Beyond the Welfare State? University Park: Pennsylvania State University Press, 1991.

Tanner, Michael. The End of Welfare: Fighting Poverty in the Civil Society. Washington, DC: Cato Institute, 1996.

Categories: Politika

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *