Decentralizacija

Decentralizacija

Autor: Bill Kauffman

„Malo je lijepo“, izjavio je ekonomista E.F. Schumacher u svojoj knjizi istoimenog naslova iz 1973. godine, a sami epigram obuhvata duh decentralizma. Britanski pisac G.K. Chesterton napisao je u svom romanu Napoleon Nothing Hill-a, koji se odnosi na lokalni patriotizam, da pravi patriot „nikad ni pod kojim okolnostima ne može dostići veličinu svoje zemlje, ali uvijek, i nužno, treba da se diči se njenom manjinom.“

Decentralisti smatraju da politička moć (i, u nekim, ali gotovo svim slučajevima, bogatstvo) treba biti široko rasprostranjena. Oni vjeruju da koncentrirana moć uništava slobodu; takva udaljenost izolira upotrebu moći od građana – ili, možda preciznije, od subjekta. Kao najveći književnik modernih decentralista, poljoprivrednik Wendell Berry iz Kentuckyja upozorio je: „Svugdje, svaki dan, lokalni život je neprijatan, ometan, ugrožen ili uništen od strane moćnih ljudi koji žive ili su privilegovani da misle da žive, izban loših efekata njihovog lošeg rada.“

Od osnivanja Sjedinjenih Država, vodi se američka politička debata između zagovornika jake centralne države protiv decentralizma. Iako je James Madison, pisao kao Publius, uvjerio čitaoce u Federalističkom br. 45. da su “prema ovlastima koja su Ustavom predviđena delegiranoj federalnoj vladi, svega je nekoliko definiranih ovlasti”, „anti-federalisti“, koji su se suprotstavili ratifikaciji, vidjeli su u Filadelfiji kompaktne prostire poluge carstva. Delegat Luther Martin , u Ustavnoj konvenciji Maryland, tvrdi da republikanska vlada „odgovara samo maloj i kompaktnoj teritoriji“. Kada bi postojala jedinstvena vlada koja se preko cijele teritorije, građani bi imali gotovo nikakve prilike da upoznaju one koji imaju izbor da biraju, tako bi zakonodavci vladali u neznanju lokalnih uslova, a tiranija bi bila neophodna za sprovođenje svojih zakona. Ovaj argument je nastavljen u toku američke historije: Da li su sloboda, imovina i integritet malih mjesta najbolje zaštićeni od strane lokalne vlasti ili nacionalnog (ili, sve više u doba globalizacije, međunarodne) autoriteta?

U američkoj politici, ovaj argument često se pojavljuje kao rasprava Jefferson-Hamilton. Premda je predsjednička administracija Thomas Jeffersona znala ponekad prekoračiti ustavnu granicu, – na primjer, s kupnjom Louisiane – te iako je bio značajno neutralan u vezi s ratifikacijom Ustava, smatra se utemeljiteljem američkog decentralizma. Skicirajući svoj ideal u pismu iz Monticelloa 1824. godine, Jefferson je napisao da je čak i kanton previše rasprostranjen u okrug za smisleno građanstvo, nasuprot tome, on je favoritizirao stvaranje manjih „odjela“. Tako u Jeffersonovom opisu stoji:

Svako odeljenje bi na taj način predstavljalo malu republiku u sebi, i svaki čovjek u  državi bi tako postao vršilac dužnosti članova zajedničke vlade, koji bi lično obavio veliki dio svojih prava i dužnosti, potčinjen zaista, ali važan i potpuno u njegovoj kompetentnosti. Čovjekovom inteligencijom ne može se osmisliti čvršća osnova za slobodnu, izdržljivu i dobro upravljanu republiku.

Ljudski um, barem u Sjedinjenim Državama, imao je druge planove. Centripetalna sila triju glavnih ratova – Građanski rat i dva svjetska rata – konsolidirala je izvanrednu moć u nacionalnoj vladi; decentralisti su bili odbačeni na političku marginu, onako kao što je liberalni historičar Arthur Schlesinger, Jr. upozoravao u svojem manifestu hladnog rata liberalizmu – Vital Center (1949), „Može se usporiti sa snom distributera o decentralizaciji“, ali „ne možete bježite od nauke i tehnologije u svijet snova. Država i tvornice su neumoljivi: loši ljudi će ih voditi, ako se dobri odreknu posla.“

Distributeri koje Šlezinger odbacuje bili su najvidljiviji decentralisti u periodu između 1930. i 1950. godine. Crpeći inspiraciju od katoličkih socijalni učenja i od figura kao što su G.K. Chesterton i Dorothy Day, osnivač anarhističkog katoličkog pokreta i distributeri su promicali Katolički princip supsidijarnosti. Naime, upravljanje poslovima trebalo bi se prenijeti na najnižu moguću razinu društva – pojedinca, obitelji, sela i, samo u najrjeđim slučajevima, nacionalnu vladu. Godine 1936. američki distributeri, u savezu s agrarnim i libertarijskim saveznicima, objavili su široko najavljenu programsku knjigu Ko posjeduje Ameriku (Who Owns America)? Ovaj vodič je imao mali praktičan učinak na pomicanje prema centralizaciji.

Godine 1975. Ronald Reagan izjavio je – riječima koje je napisao McClaughry -,

Pozivam na kraj gigantizma i povratak ljudskoj razini – skali koju ljudska bića mogu razumjeti i s kojom se mogu nositi… U vladi, ljudska ljestvica je gradsko vijeće, upravni odbor selektora, zapovjednik kapetana. To je aktivnost na maloj ljudskoj razini koja stvara tkivo zajednice, okvir za stvaranje obilja i slobodu.

Iako, Reaganova administracija je rijetko poštovala ovu viziju, – na primjer, nametnuvši nacionalno pravilo za dob o konzumiranju pića (od 21. godine) – ali su posljednjih godina vidjeli revitalizaciju decentralističke misli. Poslije Hladnog rata spajanje prekomjernih država realizacija je Leopold Kohrova podsticanja u The Breakdown of Nations (1978): “Umjesto jedinstva, dozvolite nam da imamo razjedinjavanje. Umjesto da spojamo male, dozvolite nam da razjedinimo veliku cjelinu. Umjesto stvaranja manjih doprinosa i većih država, stvarajmo više, ali unutar manjih.“

Decentralizam je pokretačka sila iz ranog 21. stoljeću u Quebecu, Škotskoj, Sjevernoj Italiji i drugdje, a javlja se i u prijedlozima podjele američkih država poput Kalifornije, New Yorka, pa čak i Kansasa u dvije ili više država. Ruski romanopisac Aleksandr Solzhenitsyn, dobitnik Nobelove nagrade, napravio je lirski, uglavnom zanemarenu, molbu za „demokratiju malih područja“ u djelu Obnova Rusije (1991.). U desetom amandmanu Ustava SAD-a, ističe se dio koji kaže da „ovlasti koje Ustav ne dodjeljuje Sjedinjenim Američkim Državama niti ih zabranjuju za države, rezervirani su samo za države, ili za narod.“

Decentralisti s tvrdnjom govoore da ljubav prema lokalnoj i posebnoj potrebi ne isključuje ljubav prema nacionalnom ili čak univerzalnom. U svom eseju „Provincijalizam“, filozof iz ranog 20. stoljeća, Josiah Royce, naglasio je da „tendencija prema nacionalnom jedinstvu i prema lokalnoj nezavisnosti duha mora od sada rasti zajedno.“

U formulaciji slikara Grant Wooda, „kada različite regije razviju vlastite karakteristike, one će se međusobno natjecati; i iz ovog natjecanja raste bogata američka kultura.“

Politički decentralisti proširili bi isti princip na upravljanje: dopustiti svakoj politici usvajanje zakona prilagođenih lokalnim potrebama. S druge strane, kritičari odbijanja decentralizma ukazuju na brojne slučajeve u kojima je lokalno tijelo bilo pristrano ili čak represivno.

Dorothy Day katolički radnički pokret, koji je preuzeo lokalističke i anarhističke lekcije iz kršćanstva, smatrao je da veličina „nije samo bezlična, već sadrži i odgovornost i, stoga, učinkovit politički forum za ispravljanje pritužbi, pored nemoguće.” Ako gradsko vijeće donosi pravila koje građani smatraju neprikladnim, mogu se suprotstaviti, licem u lice, s članovima, koji su zapravo susjedi. Ali, ako savezna vlada donese zakon za koji postoje prigovori, građani ne mogu učiniti nešto više od slanja pisma federalnom uredu, koji će odgovoriti računalo generiranim odgovorom ili eventualno glasati na sljedećim saveznim izborima, što čini vjerojatno uzaludna djela.

Devitalizirajući, disperzivni učinak centralizacije zarobili su romanopisaca Norman Mailer, koji je u svojoj kampanji za gradonačelnika New Yorka 1969. godine predložio da grad postane neovisna država i da ta nova država prenosi svu političku moć na razinu lokaliteta.

Mailer je napisao:

Naš autoritet je predan saveznoj vlasti. Očekujemo da naša ekonomska rješenja, naša staništa, da, čak i naši zabavni sadržaji, proizlaze iz te udaljene apstraktne moći. Mi smo poput odjela u sirotištu. Oblikovanje našeg životnog stila je udaljeno od nas – plaćamo ogromne vojne avanture i društvene eksperimente, a to je tako odvojeno od naše izravne kontrole… naše stanje je bezvoljno. Čekamo apstraktne bezličnr ovlasti da nas spase, preziremo apstraktnost tih moći, mi se gnusimo nad vlastitom apatijom.

Od Thomas Jeffersona do Norman Mailera, lica se mijenjaju, stilovi isto, ali decentralisti opstaju.

Dalja čitanja:

  1. Agar, Herbert, and Allen Tate, eds. Who Owns America? A New Declaration of Independence. Wilmington, DE: ISI Books, 1999 [1936].
  2. Berry, Wendell. Home Economics. San Francisco: North Point Press, 1987.
  3. Bryan, Frank, and John McClaughry. The Vermont Papers. Colchester, VT: Chelsea Green, 1989.
  4. Chesterton, G. K. The Napoleon of Notting Hill. Mineola, NY: Dover, 1991 [1904].
  5. Davidson, Donald. The Attack on Leviathan. Chapel Hill: University of North Carolina Press, 1938.
  6. Hess, Karl. Dear America. New York: Morrow, 1975.
  7. Jefferson, Thomas. Writings. New York: Viking, 1984.
  8. Mailer, Norman. “An Instrument for the City.” Existential Errands. Boston: Little, Brown, 1972.
  9. Naylor, Thomas, and William H. Willimon. Downsizing the U.S.A. Grand Rapids, MI: Eerdmans, 1997.
Categories: Politika

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *