Ekonomski razvoj

Autor: Ian Vásquez

Ekonomski progres moderne je fenomen. Većinu ljudske historije, rast je bio nizak ili stagnirajući, posmatran isključivo na individualnoj bazi. Masovno siromaštvo predstavljalo je normu. Prema Svjetskoj banci, u 1820. godini oko 75% svjetske populacije živjelo je na ekvivalentu današnjeg dolara po danu i manje. Danas je ta brojka na oko 15% prema Svjetskoj banci, a čak i manje prema nekim uticajnim svjetskim ekonomistima. Moderna era ekonomskog rasta koji je započeo u Zapadnoj Europi sredinom 18. stoljeća, i koji se neravnomjerno prelio širom svijeta, stvorio je raznovrsnu evidenciju ekonomskog napretka. Zapadna Europa, njeni ogranci i Japan doživjeli su neprekidno povećavanje bogatstva; siromašnije zemlje prošle su kroz nestalne cikluse rasta i najmanje jedna država – Argentina – prešla je iz statusa razvijene zemlje u ranom 20. stoljeću u status zemlje u razvoju. U posljednih nekoliko desetljeća, manjina siromašnih zemalja uživala je određene ekonomske uspjehe postižući i održavajući visoke stope rasta.

Različiti modeli rasta, uključujući inicijalni bijeg Zapada iz siromaštva, potaknuli su različita objašnjenja o tome šta uzrokuje prosperitet. Još u 1755. godini, Adam Smith navodi važnost politike i institucija kao ključnih determinanti ekonomskog progresa. Ove faktore on naročito elaborira u svom kasnijem monumentalnom djelu “Bogatstvo naroda”, gdje kaže: “Malo šta je potrebno kako bi se država iz barbarstva uzdigla do najvećeg stepena imućstva, nego li mira, niskih poreza i tolerantnog upravljanja pravdom; sve ostalo dolazi prirodnim putem stvari”.

Smith se uglavnom usredotočio na Europu i Zapadni svijet, kao i drugi klasični ekonomisti. Tek po završetku Drugog svjetskog rata i nastupajućim poslijeratnim godinama dolazi do snažnog rasta interesa među ekonomistima i kreatorima politka za razvojem u onom što je postalo poznato kao Treći svijet. Baš u ovom razdoblju dolazi do rađanja polja razvojne ekonomije, kao podgrane ekonomske nauke. Promocija ekonomskog razvoja kao političkog cilja bogatih zemalja postaje institucionalizirana kroz razne programe inozemne pomoći.

Rani razvojni ekonomisti bili su pod uticajem iskustva Velike depresije, koju su interpretirali kao neuspjeh slobodnog tržišta, te Kejnzijanske ekonomije koja je naglašavala makroekonomsku stimulaciju nacionalne potražnje u reduciranju nezaposlenosti i poticanju rasta. Prividni uspjeh Sovjetskog saveza u industrijalizaciji također je uticao na odredbe politike brzog rasta. Od samog početka, ortodoksija ovog polja vidjela je industrijalizaciju i akumulaciju kapitala – karakteristike povezane sa naprednim ekonomijama – kao ciljeve javnih politika. Nedostatak kapitala smatran je glavnim uzrokom siromaštva. Paul Rosentstein-Rodan i Hans Singer pisali su o “začaranom krugu” siromaštva, u kojem nedostatak štednje i investicija perpetuira nerazvijenost jer mala tržišta i ograničeni resursi čine manje mogućim da se privatne investicije uzdignu do nivoa na kojim mogu generisati rast. Teoretičari su pretpostavili izravnu vezu između razine investicija i stopa rasta, te su modeli rasta kalkulirali ‘financijski jaz’ za koji se tvrdilo da postoji u siromašnim zemljama. Inozemna pomoć koristila se za popunjavanje tog jaza.

Mišljenjem razvojnih ekonomista, ali i vlada Trećeg svijeta, također je dominirao trgovinski pesimizam. Ragnar Nurkse je vjerovao da uvjeti koji su pomogli zemljama u razvoju da povećaju svoje izvoze u 19. stoljeću više ne opstaju, i da će trgovina stimulirati nepotrebnu potrošnju te reducirati stope štednje u siromašnim zemljama.  Raul Prebisch tvrdio je da se zemlje u razvoju suočavaju sa pogoršavajućim uvjetima trgovine – cijene njihovog izvoza, uglavnom primarnih proizvoda, pale su u odnosu na cijene njihovog uvoza, uglavnom industrijskih dobara iz bogatih zemalja. Stoga, popularan trend u razmišljanju naglašavao je da slobodna trgovina favorizira bogate države osuđujući siromašne nacije na prolongiranje siromaštva.

Odgovor na ove analize bio je protekcionizam i planiranje razvoja. Siromašne nacije lansirale su trgovinske barijere kako bi ohrabrili rast domaće industrije. Doprinos poljoprivrede razvoju smatrao se ograničenim, a ruralno siromaštvo neadekvatnim da odgovori na cjenovne signale u tržišnoj ekonomiji. Zbog toga što se privatni kapital smatrao nesposobnim ili nevoljnim za ulaganje u ove zemlje, državno planiranje postalo je rašireno. Politike su se oslanjale na kontrolu cijena i plata, državna preduzeća, kontrolu kapitala, državno zajamčene kredite i ekstenzivnu regulaciju privatnog sektora. Gunnar Myrdal preporučio je “centralno planiranje kao prvi preduvjet progresa”. Zemlje poput Indije i Pakistana usvojile su petogodišnje planove u sovjetskom maniru.

Takvo planiranje bilo je podržano od strane Svjetske banke i drugih agencija za pomoć,za koje se smatralo da obezbjeđuju “veliki podsticaj” siromašnim nacijama, što je u vizuri Walta Rostowa trebalo voditi ka ekonomskom uzletu. Ideja da se zaostala društva moralo na neki način prisliti na modernost prožimala je razvojnu ortodoksiju.

Razvio se i otpor prema razvojnom konsenzusu, ali je u pravilu bio ograničen na par usamljenih glasova. Peter Bauer, najistaknutiji među njima, kritizirao je negiranje individualnog izbora, oslanjanje na opsežni državni intervencionizam i suludu opsesiju akumulacijom kapitala. Bauer je objasnio, “Zaraditi novac je rezultat a ne preduvjet ekonomskog postignuća.” Dalje, istaknuo je kako su teze začaranog kruga siromaštva i strane pomoći kao esencijalnog uvjeta za razvoj apsurdne, što je razvidno iz bogatih zemalja koje su nekad bile siromašne a razvile su se bez vanjske pomoći. Prema mišljenju Bauera, decentralizirano odlučivanje na tržištu vodilo je ka najboljoj upotrebi resursa i ograničilo zloupotrebu moći nad drugim ljudima. Ekonomski napredak ovisio je o kompleksnoj interakciji politika, institucija i vrijednosti, od kojih nisu sve bile podložne mjerenju i kontroli.

Ipak, trebale su proći decenije iskustva u razvoju prije no što su ovi pogledi postali šire prihvaćeni. Šezdesetih godina, unutarnje orijentisane strategije razvoja već su doživljavale značajne neuspjehe. Zaštita domaće industrije povisila je troškove proizvodnje u poljoprivredi, kao i cijene na potrošačka dobra istovremeno podbacujući u poboljšanju kvaliteta proizvoda. Poljoprivredni proizvodi su nerijetko bili opterećeni porezom na izvoz. Pristrasnost u slučaju poljoprivrede deprivirala je taj sektor,  održavajući siromaštvo u ruralnim dijelovima. Uvoz kapitalnih dobara kaoi i hrane se povećao. Tečaj je postao precijenjen dok su se zemlje suočavale s problemima platnih bilanci.

Visoko zaštićena industrijalizacija pokazala se destimulativnom za izvoz te je vodila do makroekonomskih poremećaja. Ali nisu sve zemlje u razvoju pratile taj model. U 1960, Južna Koreja i Tajvan napuštaju zamjenu uvoza industrijalizacijom i okreću se otvorenoj slobodnoj trgovini koja je karakterizirala Singapur i Hong Kong. Ian Little je u 1979. godini dokumentovao oslanjanje ove 4 nacije na komparativnu prednost:

“Glavna lekcija je ta da su izvozno orijentirane politike podržane intenzivnim radom, kao i gotovo potpuno slobodnotrgovinski uvjeti za izvoznike, bile primarni uzrok ekstremno brze i radno intenzivne industrijalizacije, koja je za samo jednu deceniju revolucionizirala život blizu 50 miliona ljudi, uključujući najsiromašnije među njima.”

Kako su ova 4 tigra ekonomski napredovala, plate su rasle, siromaštvo opadalo, a njihove ekonomije postale moderne, više orijentisane na uslužne djelatnosti i ovisne o boljim tehnologijama i vještinama. Poslijeratni uspon Japana iz devastirane u zemlju Prvog svijeta također služi kao primjer. Radno intenzivna proizvodnja prebacila se potom u druge zemlje Azije, između ostalih, Tajland, Maleziju, Indoneziju i Kinu nakon što su one otvorile svoje ekonomije.

U međuvremenu, razvojna ortodoksija prošla je kroz različite faze i prilagodbe, ističući naprimjer, državnu podršku poljoprivredi i preraspodjeli prema siromašnim. Ipak, sve do izbijanja dužničke krize Trećeg svijeta i nešto kasnijeg raspada centralnog planiranja, ne dolazi do široko rasprostranjenog priznanja da je centralno planiranje i državno usmjeren razvoj koncept koji jednostavno ne funkcioniše.

Dužnička kriza pokazala je da nedostatak kapitala nije bio problem Trećeg svijeta, već radije  loše upravljanje ekonomijom kao i domaće okruženje. Dokaz tome predstavljala je visoko zadužena Južna Koreja koja nije prošla kroz ovu krizu za razliku od veoma nisko zaduženih država Latinske Amerike. Lagano je otpočeo zaokret velikog dijela svijeta ka tržištu, uključujući i većinu bivših socijalističkih zemalja.

Rani liberalizatori postavili su obrazac razvoja koji su druge zemlje oponašale s manje ili više uspjeha. Od 1960. do 2000. godine, 4 azijska tigra uspjela su održati prosječan godišnji rast iznad 5%, povećati svoje prihode čak 7 puta, a Hong Kong i Singapur čak i preteći Veliku Britaniju. Također, reformski pioniri Čile i Kina počele su mijenjati svoje modele u sedamdesetim godinama sa veoma konkretnim rezultatima. Prihod po glavni stanovnika Čilea danas je 4 puta veći nego u 1975, a kineski BDP per-capita veći je za skoro skoro 10 puta.

Era globalizacije proizvela je reformske uspjehe u i drugim, veoma različitim državima poput Vijetnama, El Salvadora, Irske i Estonije. Centralno-europske zemlje uspjele su uvođenju politika ekonomske i političke liberalizacije što ih je stavilo put konvergencije sa Zapadnom Europom. Ipak, druge zemlje – Latinske Amerike i bivše države Sovjetskog Saveza – imale su značajnih poteškoća u provođenju reformi i održavanju visokog rasta. Većina sub-Saharskog područja i Bliskog Istoka još nije vidjelo značajne ekonomske reforme. Uglavnom zahvaljujući ekonomskim politikama, Afrikanci su danas siromašniji nego što su bili prije 30 godina.

Globalizacija je također obnovila interes u domaće institucije poput vladavine prava, ali i druge faktore koji su zajedno mogli objasniti dosta različita reformska iskustva. Međunarodni monetarni fond procijenio je da ako bi institucije u Africi bile podignute na nivo rastuće Azije, dugoročno bi se afrički per-capita udvostručio. Godišnji izvještaj Fraser instituta o stanju ekonomskih sloboda us vijetu ustanovio je – jedna od najdugoročnijih studija koja je mjerila politike i institucije konzistentne sa ličnim izborom, dobrovoljnom razmjenom, zaštitom privatnog vlasništva i slboodom natjecanja – pronalazi da postoji izuzetno snažna empirijska veza između ekonomske slobode i prosperiteta. One zemlje koje su ekonomski slobodnije uglavnom su bogatije i ispoljavaju tendenciju ka bržem ekonomskom rastu.

Siromašne zemlje koje su se značajno usmjerile u pravcu ekonomskih sloboda, poput Kine i Indije, uglavnom uživaju veći rast i tako stižu bogatije zemlje. Godišnji rast BDP-a od preko 8% u osamdesetim i preko 5% u kasnim devedesetim, izvuklo je desetine miliona ljudi iz siromaštva i preokrenulo stoljećima dug svjetski trend rasta nejednakosti u prihodima.

Veće ekonomske slobode usko su vezane za poboljšanja raznih indikatora ljudskog razvoja – dugovječnosti, pristupa sigurnoj pitkoj, smrtnosti dojenčadi, kvaliteti okolišta itd. Tijekom nekoliko posljednjih decenija jaz u ljudskom blagostanju između bogatih i siromašnih država smanjivao se dramatično, čak brže nego jaz u prihodima. Prednost nerazvijenosti danas, ogleda se u tome da siromašne zemlje mogu rasti mnogo bržim stopama nego što je to bio slučaj kada su današnje bogate nacije bile u sličnim fazama razvoja. Nadalje, za dati nivo prihoda, zemlje uživaju mnogo veći standard života nego što je to bio slučaj prije samo 30 godina. Više ekonomske slobode u svijetu, čini se, donosi korist i onim zemljama koje su učinile malo kako bi se reformirale.

Razvojni konsenzus danas generalno favorizira tržišno orijentirane politike i institucije koje ograničavaju političku moć i podržavaju tržišnu razmjenu. Iako znamo da su institucije važne, nema konsenzusa o tome kako promovirati pravi institucionalni ili politički okvir. Poteškoće koje su različite zemlje poput Rusije, Argentine i Malavija imale pri pokušaju uspješnog uvođenja ovih reformi, stvorile su svijest o institucionalnoj inerciji i ulozi koju institucije mogu imati u oblikovanju političkog ponašanja i naizgled izdržljivih struktura moći.

Razvoj se pojavljuje kao više politički nego li ekonomski izazov. Spoznaja da su institucionalne promjene kompleksnije i sporije u promjeni nego političke, vodila je određenom pesimizmu među nekim promatračima o perspektivama razvoja u svijetu. Ipak upravo zbog toga što institucionalna promjena traži vremena, takvi zaključci mogu biti preuranjeni. Trebalo je otprilike osam stoljeća da bi se institucije koje podupiru tržišnu razmjenu i vladavinu prava razvile na Zapadu. Nasuprot tome, tekuće razdoblje liberalnih reformi još je uvijek staro nekoliko desetljeća i možda već dovodi do početnih institucionalnih i kulturnih promjena u zemljama koje su nedavno počele otvarati svoje gospodarstva. 21. stoljeće će reći je li razlog za optimizam jači od onog za pesimizam.

Razmišljanje o ekonomskom razvoju je sazrilo i uključuje obnavljanje klasično liberalnih uvida o uzrocima prosperiteta. Stručnjaci imaju veće poštovanje prema granicama ekonomije razvoja i njenih mogućnosti da prislino promoviše rast; zatim, relevantnosti razvojnog puta razvijenih ekonomija prema zemljama u razvoju; ulozi lokalnog znanja i podsticaja individualnog i poduzetničkog ponašanja; kao i kompleksnog uticaja koji institucije, kultura, geografija, historija, politički režimi i drugi faktori vrše jedni na druge, kao i na rast. Kao takvo, izučavanje razvoja postalo je kvalitativno i multidisciplinarno, počevši od rada ekonomskih historičara, pravnika, antropologa i političkih naučnika.

Unatoč tom napretku, politički pritisak vođen od strane organizacija poput Ujedinjenih Nacija i Svjetske banke, kao i manjine određenih ekonomista, nastavlja pozivati za masivno povećanje strane pomoći za najsiromašnije zemlje, naročito u sub-saharskoj Africi. Stare i bankrotirane ideje iz pedesetih i šezdesetih godina oživljene su, uključujući i ideje o zamkama siromaštva, potrebi za planiranjem, kao i ‘velikog uzleta’ financiranog stranom pomoću. Ipak, za razliku od ranog poslijeratnog perioda, skepticizam prema ovim grandioznim planovima je široko rasprostranjen među akademicima i onima koji se bave razvojem.

Složeni proces ekonomskog razvoja i dalje će biti nepredvidljiv i pod utjecajem jedinstvenih faktora, uključujući, kako su nas Peter Bauer i Milton Friedman podsjećali, slučajne događaje.

Izvori i dalja čitanja:

Acemoglu, Daron, Simon Johnson, and James Robinson. “Institutions as the Fundamental Cause of Long-Run Growth.” Handbook of Economic Growth. Philippe Aghion and Steve Durlauf, eds. Amsterdam: North Holland, 2005.

Bauer, P. T. Dissent on Development. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1972.

———. Economic Analysis and Policy in Underdeveloped Countries. Durham, NC: Duke University Press, 1957.

De Soto, Hernando, Enrique Ghersi, and Mario Ghibellini. El Otro Sendero. Lima: Editorial El Barranco, 1986.

Easterly, William. The White Man’s Burden. New York: Penguin, 2006.

Goklany, Indur. The Improving State of the World: Why We’re Living Longer, Healthier, More Comfortable Lives on a Cleaner Planet. Washington, DC: Cato Institute, 2007.

Gwartney, James, and Robert Lawson. Economic Freedom of the World: 2007 Annual Report. Vancouver: Fraser Institute, 2007.

Lal, Deepak. The Poverty of Development Economics. London: Institute of Economic Affairs, 1983, 1997.

Smith, Adam. An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations. Chicago: University of Chicago Press, 1976.

Wolf, Martin. Why Globalization Works. New Haven, CT: Yale University Press, 2004.