Jednakost

Jednakost

Autor: George H. Smith

U okviru slobodarske tradicije, jednakost je prije svega označavala jednakost u individualnim pravima. Ova ideja, kojoj su trebala stoljeća da se razvije, duguje dobar dio zasluga post-renesansnom interesu u antičku filozofiju stoicizma.

Stoici, polazeći od pretpostavke da sva ljudska bića imaju sposobnost razuma, tvrdili su da svaki pojedinac ima jednaku mogućnost da živi čestit život. Epikur i njegovi sljedbenici bili su rani proponenti društvenog ugovora, hipotetski model u kojem svaki pojedinac ima samointeresne razloge da poštuje jednaka prava za sve ostale pojedince. Također, značajna je i kršćanska doktrina, najčešće dolazeći kroz radikalniju misao reformacije, a ona se ogleda u tome da su ljudska bića jednaka pred bogom.

Demokratske implikacije teorije jednakih prava dolaze do izražaja u Engleskoj tijekom 1640ih godina, perioda engleskih građanskih ratova. Liberali poput Johna Lilburnea, Richarda Overtona i william Walwyn branili su vjerske slobode (u nekim slučajevima čak i za ateiste), slobodnu trgovinu, vlasnička prava i vladanje uz saglasnost. Ironično možda, ovi slobodari su i dalje poznati kao Leveleri, izraz koji je izvorno nastao kao rezutat poruge od strane njihovih političkih protivnika, koji su ih optuživali da nastoje nivelirati sve razlike u imovini. Ipak, činjenica je da su Leveleri bili suprotstavljeni bilo kakvom obliku egalitarnog socijalizma. Iako su branili privatno vlasništvo na osnovu prirodnog prava samoposjedovanja, odbijali su doktrinu po kojoj bi vlasnici imovine – naročito zemlje – uživali posebna politička prava. Oni su bili na strani običnog čovjeka koji nastoji poboljšati svoj život, a dužnost vlade, prema Levelerima, sastojala se u tome da mu na tom putu ne smeta, uz zaštitu njegovog života i imovine.

Najuticajnija izjava onoga što je kasnije postalo poznato kao liberalna teorija jednakih prava, nastala je u okviru Džon Lokovog djela Dvije rasprave o vadi. Lok kaže: “Svi su ljudi po prirodi jednaki”. Prirodno stanje (ili stanje u kojem se svi ljudi prirodno nalaze) nije samo “stanje savršene slobode, nego i stanje jednakosti, gdje su vlast i pravosuđe recipročni, gdje jedno nema više moći od drugoga.”  Suštinsko među ovim jednakim pravima jest pravo svakog pojedinca nad svojom ličnošću, nad kojom drugi ljudi ne mogu imati moć, već njima samima stoji na slobodnoj dispoziciji.”

Lokova teorija jednakih prava imala je radikalne implikacije koje će se kasnije manifestirati u Američkoj i Francuskoj revoluciji. Ali čak i kritičari ovih revolucionarnih tendencija često su branili neku od verzija jednake slobode s izrazito lokovskom (Locke) primjesom. Na primjer, otac konzervatizma Edmund Burke, tvrdio je da je “društvena sloboda takvo stanje stvari, gdje je sloboda osigurana jednakošću u ograničenjima.” To se odnosilo na princip po kojem sloboda niti jednog čovjeka, ili grupe ljudi, može nadilaziti slobodu bilo koje druge osobe u društvu. Slično je tvrdio i Imanuel Kant, koji je slobodu definirao kao ‘nezavisnost od ograničenja nametnutih voljom drugih’. Zbog toga, prema Kantu, autentična sloboda mora biti kompatibilna sa slobodom svih ostalih u skladu s univerzalnim zakonom. Ova ideja našla je svoj najradikalniji izraz kod Herberta Spencera koji je pisao: “Svaki čovjek ima pravo da radi što hoće, sve dok to djelovanje ne narušava slobodu i ista prava drugih ljudi.”

Ovaj pristup jednakim pravima stoji u snažnoj suprotnosti sa raznim  doktrinama egalitarizma, onako kako je ovaj pojam generalno shvaćen. Na primjer, libertarijanski ekonomist Murray Rothbard tvrdio je kako je “raznolikost čovječanstva osnovni postulat našeg znanja o ljudskim bićima, te se stoga može dokazati kako je jednakost u prihodima nemoguć cij čovječanstva. Egalitarizam je doslovno besmislena društvena filozofija.”

Još jedna libertarijanska kritika egalitarizma, koja je duboko uticala na smjer savremene političke teorije, pojavljuje se djelu Anarhija, država i utopija (1974) autora Roberta Nozicka. Nozick kritikuje ekonomiju blagostanja i druge teorije egalitarizma koje se brane u ime ‘distributivne pravde’, braneći umjesto toga titularnu teoriju pravde koju on zove ‘teorija prava’.

Liberalna teorija pravde nije oblikovana ili prisilno nametnuta u skladu sa idejom o krajnjim rezultatima. Prema Nozicku: “Teorija prava u kontekstu pravde i distribucije jest historijski uvjetovana; da li je distribucija pravedna ovisi o tome kako je do nje došlo.” Ako je imovinska stečevina (tj. imovina, pravo na nju) prisvojena pravednim sredstvima i ako je ona prenijeta dobrovoljnim putem, onda je rezultirajuće stanje pravedno, čak iako ono ne odgovara moralnim idealima društvenih planera. Titularna koncepcija pravde u kontekstu posjedovanja, ne daje nikakve pretpostavke u korist materijalne jednakosti ili bilo kojeg drugog kranjeg stanja stvari ili oblikovanja. Ne može se na osnovu ničeg puko pretpostaviti, da jednakost mora biti ugrađena u bilo koju teoriju pravde.”

Izvori i dalja čitanja:

Cicero, Marcus Tullius. On Duties. M. T. Griffin and E. M. Atkins, eds. Cambridge: Cambridge University Press, 1991.

Locke, John. Second Treatise of Government. Peter Laslett, ed. Cambridge: Cambridge University Press, 2005.

Lucretius. On the Nature of Things. Frank O. Copley, trans. New York: W. W. Norton, 1977.

Nozick, Robert. Anarchy, State, and Utopia. New York: Basic Books, 1974.

Rothbard, Murray. Power and Market. Kansas City, MO: Sheed Andrews & McMeel, 1970.

Sharp, Andrew, ed. The English Levellers. Cambridge: Cambridge University Press, 1998.

Spencer, Herbert. Social Statics. London: Chapman, 1851.

Vonnegut, Kurt. “Harrison Bergeron.” Welcome to the Monkey House. K. Vonnegut, ed. New York: Dial Press Trade Paperbacks, 2006.

———. The Sirens of Titan. New York: Dial Press Trade Paperbacks, 2006.

Categories: Tematski

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *