Klasični liberalizam

Klasični liberalizam

Autor: David Conway

Liberalizam je politička ideologija različita od drugih ideologija po tome što pripisuje mnogo veću važnost i vrijednost ljudskoj slobodi, shvaćenoj kao stanje u kojem smo podložni tek nužnim i minimalnim ograničenjima i restrikcijama nametnutih od strane drugih. Svi liberali drže da bi ljudska bića patila od svjesnog i hotimičnog međusobnog ograničavanja, odnosno stješnjavanja prostora slobode ukoliko bi izostao pravni sistem koji ograničava njihovu moć jednih nad drugima. Liberali vide zakone koji ograničavaju ovu moć komplementarnim, a nikako destruktivnim za slobodu čovjeka.

Liberalizam dobija svoje ime tek početkom XIX. vijeka, čak više od stoljeća nakon što je ideologija počela da se oblikuje. Kvalificirajući pridjev dobija tek u relativno novije doba kada se javlja potreba da se uspostavi distinkcija između orginalne verzije i kasnijih formi liberalizma koje su se od izvorne verzije drastično razlikovale.

Centralna razlika u doktrini koja razdvaja klasični od drugih, kasnijih varijanti liberalizma odnosi se na ulogu države u postizanju i očuvanju slobode i pravde. Klasični liberalizam zahtijeva mnogo ograničeniju ulogu države nego njegove modernije forme. Štaviše, ako ostavimo po strani pružanje ograničenog broja dobara koja služe svima, a koja društvo teško može realizirati bez državnih provizija (tzv. javna dobra poput cesta, luka ili nešto kontroverznije, olakšanje od siromaštva), jedina uloga države koju klasični liberalizam drži konzistentnom sa ljudskom slobodom i pravdom, jest ograničavanje pojedinaca u potčinjavanju drugih zajedno sa zaštitom pojedinaca u posjedu njihove (bilo koje) zakonite imovine. Zavisno od konteksta, libertarijanizam se može posmatrati kao moderno oživljavanje imena i ideologije klasičnog liberalizma, kako bi se izbjegla zbrka u zemljama gdje je ovaj pojam počeo asocirati tendencije ka većoj ulozi i moći države, ili kao nešto radikalnija verzija klasičnog liberalizma.

Premda su raniji autori i politički aktivisti razvijali ono što će kasnije postati poznato kao liberalne ideje, naročito engleski Leveleri i skolastički učenjaci iz škole Salamanca, liberalizam – a time i klasični liberalizam – prvu kanonsku artikulaciju dobija u pisanjima engleskog filozofa Džon Loka (John Locke). U svom djelu ‘Dvije rasprave o vladi’, objavljenom 1689., Lok prvi put sistematično opisuje osobine političkog poretka potrebnog da se osigura i održi ljudska sloboda, kao i same prednosti toga.

Neposredna prigoda pri objavljivanju Lokovog djela bila je tzv. Slavna revolucija prethodne godine. U toj revoluciji bez krvoprolića, James II je bio primoran na abdikaciju kako bi stvorio mjesto za dva nova monarha, Williama Orangea i njegovu suprugu Mary, kojima je parlament ponudio tron. Ta ponuda bila je podvrgnuta određenim formalnim ustavnim jamstvima koja su bila posebno usmjerena na jačanje statusa i ovlasti parlamenta nad monarhijom, kao i na zakonsko osiguranje određenih sloboda subjektu – naročito slobode vjeroispovijesti i izražavanja – koje su prethodno bile bez formalno-pravnog priznanja. Lokov esej služio je kao opravdanje revolucije i odbrana ustavnog poretka.

Suština Lokovog slučaja u korist slobode počiva na dva glavna postulata. Prvi se odnosi na fundamentalno jednak moralni položaj svih ljudskih bića, iz kojeg proizlazi da niko ne može svojtati veći stepen slobode ili moći nad drugim ljudima. Drugi se odnosi na univerzalne benefite i pogodnosti kao rezultat očuvanja privatne svojine. Te pogodnosti opstaju, bez obzira na značajne razlike u posjedovanju, jer imovina koja nastaje kao rezultat prisvajanja resursa koje niko ne posjeduje ne stavlja nikog u manje povlašten položaj od onog u slučaju da takva aproprijacija nije dozvoljena. Privatna imovina pogoduje svima. Omogućujući ljudima da uživaju plodove svog rada, vlastite štednje i sredstava (imovine) koju investiraju, stvaraju se povoljni uslovi za stvaranje bogatstva i materijalnog poboljšanja ljudskih uslova za život.  Podržane podjelom rada i razmjenom, aktivnosti potaknute privatnom svojinom čine mogućim mnogo uspješnije rezultate ljudskog rada nego što bi u suprotnom bio slučaj, od čega profitira svaka ljudska jedinka.

Država je za Loka ljudska tvorevina stvorena na temelju saglasnosti onij koji joj se podvrgavaju radi zaštite svojih temeljnih prava na život, slobodu i sva ona dobra koja su zakonski stekli. Džon Lok je rekao: “Državu su ustanovili ljudi zbog uzajamnog očuvanja svojih života, sloboda i posjeda, koje uopćeno nazivam vlasništvo. Stoga, glavna svrha ljudi koji se ujedinjuju u šire zajednice, stavljajući se pod okrilje vlade, jest očuvanje svojeg vlasništva.”

Prema tome, za Locka, djelokrug države ne samo da mora biti ograničen na zaštitu prava onih kojima se vlada, već niko ne može polagati legitimnu političku moć nad drugima bez njihovog pristanka. Iz ultimativne moralne jednakosti svih ljudskih bića, Lok također izvodi potrebu za setom političkih, proceduralnih pravila i institucija, uključujući vladavinu prava, fer suđenje, podjelu vlasti te određene elemente demokratske odgovornosti kroz regularne izbore.

Teško se može precijeniti uticaj Lockovih ideja na kasniju (klasično) liberalnu misao, unatoč docnijem zanosu i entuzijazmu Locka za teološki okvir u koji smješta neke od svojih argumenata za slobodu. Lok se uglavnom zadržao na moralnoj podlozi, kao i ustavu, liberalnog političkog poretka. Obraćao je tek relativno malu pažnju na karakter i materijalne pogodnosti ekonomskog sistema koji će izrasti unutar ovog poretka. Tek su francuski fiziokrati (Jaques Turgot i Dupont de Nemours) te škotski prosvjetitelji, prevashodno Adam Smith, bili ti koji su detaljno obrađivali ova pitanja. To je pored socijalističkog izazova jedan od glavnih razloga zašto su liberali postali povezani s ekonomskim rezonovanjem i politikama, pored toga što su bili vispreni proponenti slobode govora, vjeroispovjesti i udruživanja pored snažnog oponiranja imperijalizmu i militarizmu.

Veći naglasak na utilitarnim argumentima povezanim s klasičnim liberalom Jeremy Benthamom, otvorio je put za kasnije generacije utilitarista koji su tražili ulogu države koja daleko premašuje granice postavljene od strane prijašnjih klasičnih liberala. Tako su kasnije generacije utilitarista poslije Benthama, pomogle preobraziti rani utilitarni slučaj za striktno ograničenom vladom u moderni liberalni credo za proširenu državu, osnaženu za prevazilaženje sloboda onda kada se vjeruje da to povećava ukupnu korist. Međutim, mnogi klasični liberali nastavili su propitivati efikasnost državnih intervencija u poboljšanju ljudskog blagostanja, dok su drugi naglašavali i druge prednosti slobode, poput učinka koji sloboda ima na ljudsku ličnost. Iako se njihovi argumenti mogu teško razlučiti jer se često preklapaju, među značajnijim proponentima prvih bile su figure poput Thomasa Hodgskinsa i Herberta Spencera u Engleskoj, Jean-Baptiste Saya i Frédérica Bastiata u Francuskoj, dok potonji obuhvataju liberale poput Wilhema von Humboldta u Prusiji, Benjamina Constanta u Francuskoj i John Stuarta Milla u Engleskoj.

Djelimično je, kao reakcija na jačanje socijalizma, ali i samoprozvanih liberala koji nisu imali granicu u zahtjevima prema jačanju uloge države, inicirana obvnova klasično liberalne misli na početku 20. stoljeća od autora poput Ludwiga von Misesa i Friedricka von Hayeka. Njihovo zagovaranje slobode ostalo je solidno u okviru široke utilitarne tradicije klasičnog liberalizma. Preporod klasičnog liberalizma u drugoj polovici 20. stoljeća, koji su njihova pisanja pomogla inspirisati, vodio je također  i do obnavljanja interesa za prirodna prava, naročito među klasičnim liberalima u Sjedinjenim Državama.

Od svog početka, klasični liberalizam je oduvijek bio intenzivno i blisko povezan sa velikim političkim previranjima tog vremena. Rođen u 17. stoljeću iz parlamentarnih borbi protiv apsolutne monarhije, ubrzo postaje inspiracija Američkoj i Francuskoj revoluciji, kao i pokretu za ekonomsku liberalizaciju u prvih 70 godina 19. stoljeća. Zahvaljujući političkom rivalstvu između europskih sila, trend ekonomske liberalizacije okrenut je u posljednjoj trećini 19. stoljeća sve dok intenzivirajuća politička i ekonomska previranja nisu eskalirala u Prvi svjetski rat. Taj rat dao je vjetar u leđa Oktobarskoj revoluciji iz 1917. i posljedično tome sovjetsko-socijalističkom eksperimentu, koji je barem u inicijalnim fazama uspio uvjeriti mnoge zapadne promatrače da je kolektivizam nadolazeći oblik budućnosti. Uslijedila je i velika ekonomska depresija u 1930. godini zajedno sa praktičnim kolapsom klasično liberalne ideologije, što je otvorilo vrata uzletu fašizma u Italiji i nacionalsocijalizma u Njemačkoj, kao i mnogim drugim kolektivističkim pokretima u drugim zemljama.

Sva ta dešavanja 20. stoljeća oživjele su endogene, politički kolektivističke tendencije koje su bile u usponu početkom stoljeća u Europi i Americi, i koje su skoro dovele do totalne pomrčine klasično liberalne misli. Većinu ovog vremena se moglo čuti tek par autentičnih liberalnih glasova poput Mizesa i Hajeka, usljed sveopšteg klamora za još snažnijim državnim intervencijama. Važan iskorak u oživljavanju klasičnog liberalizma poduzet je u 1947. godini, kada je pod pokroviteljstvom Hajeka, osnovano društvo Mont Pelerin sa inicijalnom svrhom vraćanja klasičnog liberalizma na stare staze slave. Trideset devet participanata iz deset zemalja uzelo je učešće na prvom okupljanju. Od tada pa sve do sedamdesetih godina dešava se uspon klasičnih liberala predvođenih Milton Friedmanom, Ayn Rand, Murray Rothbardom i Robertom Nocizkom koji se javljaju kao prominentni zagovornici ideja klasičnog liberalizma. Zajedno su na različite načine kreirali svojevrsni otpor kolektivističkom konsenzusu koji je dominirao javnom sferom generacijama unazad, poslije Drugog svjetskog rata. Bez sumnje, prestiž njihovih ideja dobija na snazi raspadom Sovjetskog saveza i završetka osamdesetih godina, što su Mizes i Hajek davno predvidjeli izrazito nepovjerljivom intelektualnom establišmentu Zapada.

Poslije raspada Sovjetskog komunizma, priznavanje superiornosti tržišta nad državnim planiranjem, kao i konkurencije nad monopolističkim javnim provizijama, postaje poprilično sveprisutno. Slično, vjera u sposobnost čak i demokratski legitimiranih vlada da obezbjede blagostanje ili aktivno upravljaju društvenim procesima ubrzano se smanjuje. Dolazi do odgovarajućeg rasta razumijevanja i ograničenja moći, ali i prednosti koje donose individualna prava, tolerancija i ograničena vlast. Klasično liberalni ideali i dalje ostaju poprilično nesavršeno realizirani i zahtijevanju mnogo više obrazovanja, istraživanja i zagovaranja kako bi postali dominantan diskurs političkog života. F.A. Hayek zaključuje svoj uticajni esej ‘Intelektualci i socijalizam’ iz 1949. sljedećim izazovom:

“Ukoliko ne možemo filozofske temelje slobodnog društva učiniti ponovno živim intelektualnim pitanjem, i njihovu implementaciju zadatkom koji izaziva ingenioznost i imaginaciju naših najživljih umova, prospekti slobode zaista su mračni. Ali ako možemo povratiti vjeru u moć ideja koje su obilježile liberalizam unjegovo zlatno doba, bitka nije još izgubljena. Intelektualno oživljavanje liberalizma je već u tijeku u nekoliko dijelova svijet. Hoće li biti na vrijeme?”

Rast modernog libertarijanizma otkako je Hayek iznio ovaj izazov, testament je snazi i moći ideja.

Izvori i dalja čitanja:

Bastiat, Frédéric. Selected Essays on Political Economy. Irvingtonon- Hudson, NY: Foundation for Economic Education, 1995.

Bentham, Jeremy. The Theory of Legislation. Bombay and New York: Tripathi and Oceana, 1975.

Bramsted, E. K., and K. J. Melhuish, eds. Western Liberalism: A History in Documents from Locke to Croce. London: Longman Group, 1978.

Constant, Benjamin. Political Writings. Biancamaria Fontana, ed. Cambridge, MA: University Press, 1988.

Conway, David. Classical Liberalism: The Unvanquished Ideal. Basingstoke, UK, and New York: Macmillan and St. Martin’s Press, 1995.

Friedman, Milton. Capitalism and Freedom. Chicago and London: University of Chicago Press, 1962.

Hayek, Friedrich. The Constitution of Liberty. London and Henley, UK: Routledge, 1960.

Humboldt, Wilhelm von. The Limits of State Action. J. W. Burrow, ed. Cambridge: Cambridge University Press, 1969.

Locke, John. Two Treatises of Government. Cambridge: Cambridge University Press, 1965.

Mises, Ludwig von. Liberalism in the Classical Tradition. New York and San Francisco: Foundation for Economic Education and Cobden Press, 1985.

Robbins, Lionel. The Theory of Economic Policy in English Classical Political Economy. 2nd ed. London and Basingstoke, UK: Macmillan, 1978.

Say, Jean-Baptiste. A Treatise on Political Economy. New York: A. M. Kelley Publishers, 1971.

Smith, Adam. An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations. Indianapolis, IN: Liberty Classics, 1981.

______________________________________________________________________

Categories: Tematski

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *