Kolektivizam

Kolektivizam

Autor: Jeremy Shearmur

Kolektivizam, kao što je isticao politički teoretičar Andrew Vincent, korišten je prvi put u kasnom 19. stoljeću kao referenca za one intelektualce i autore, koji su pozivali na korištenje državne prisile u cilju regulacije ekonomije i drugih aspekata društvenog života. Pojam je korišten i kao označavanje organskog shvatanja društva u suprotnosti s principima individualizma. Kolektivizam se ponekad koristi za označavanje istog filozofskog pristupa društvenom i političkom životu kao i pojam socijalizam, naročito u smislu favotiziranja koolektivnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.

Kolektivizam se može suprotstaviti indvidualizmu u područjima metodologije i objašnjenja društvenih fenomena, te u smislu društvene filozofije i etike.

Metodološki, individualisitčki pristup naglašava djelovanje pojedinaca i posljedice koje iz tog dljelovanja proizlaze, bilo s namjerom ili bez nje. Individualisti su spremni da priznaju da se ova djelovanja ljudi javljaju u određenom društvenom kontekstu, kao i činjenicu da neka od tih djelovanja mogu proizvesti rezultate koji zauzvrat utiču na sve nas, recimo u slučaju kamaptnih stopa ili ekonomske recesije. Ipak, za metodološki individualizam, kako bi se razumio društveni svijet, potrebno je konceptualizirati svu fenomenologiju društvenog svijeta kao ultimativnu refleksiju djelovanja pojedinaca koji ispoljavaju vlastite preference. Međutim, postoje određene nesuglasice i među samim individualistima u pogledu nivoa djelovanja pojedinaca koji treba posmatrati u društvenom i kulturološkom smislu.

Metodološki kolektivizam postoji i u blažem i slabijem obliku. Snažnije verzije ovog koncepta vide ključne pojašnjavajuće faktore u društvu i historiji kao proizvod društvenih ili drugih sila, gdje su individualni akteri tek puki instrumenti tih sila. Primjeri takvih kolektivističkih pogleda uključuju ideje poput božanske providnosti koja djeluje kroz historiju, koje su držali nemali broj religioznih filozofa;  ideja Svjetskog duha koji se realizira kroz historiju, kao kod Hegela; da su pojedinci tek nosioci određenih društvenih pozicija, kao u nekim interpretacijama marksista poput one francuskog filozofa Louisa Althussera; kao i ideje da društva posjeduju određene mehanizme kojima se pojedinci stavljaju u funkciju očuvanja određenih društvenih potreba, htjeli oni to ili ne. Nasuprot tome, neke slabije forme metodološkog kolektivizma, među njima i one koje prate Durkheima u isticanju značaja društvenih ili drugih interpretacija Marksa, mogu u krajnjoj liniji biti kompatibilne s pogledom da su pojedinci ti čija djelovanja igraju ključnu ulogu u oblikovanju svih društvenih fenomena, iako ovi pogledi nastoje usmjeriti našu pažnju na druge stvari.

Tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, došlo je do širokih diskusija u sociološkoj literaturi o relativnom meritu metodološkog individualizma i kolektivizma, čemu je kolekcija Johna O’Neilla – Načini individualizma i kolektivizma, izuzetno koristan vodič. Međutim, čitalac ovog i drugih sličnih djela, mogao bi (sasvim pravilno) zaključiti da bi se argumenti za i protiv jednog ili drugog pogleda mogli bolje voditi putem diskusije i relativnim zaslugama ovih suprotstavljenih teorija.

S obzirom na pitanja etike i društvene filozofije, situacija je jednako kompleksna. Etički individualist uzima pojedince kao nosioce moralne vrijednosti. Ono što se vrednuje se može razlikovati, od isticanja zadovljenja njihovih sklonosti, njihovih užitaka i boli, sve do ideja o samorazvoju u jeku mode Millovih ideja o individualnosti i autonomiji. Osim toga, postoji debata između niza eudimonističkih i egoističkih pogledad s jedne strane, koji se fokusiraju na konkretnog pojedinca, te pogleda utilitarne vrste s druge strane. Dok ovi pogledi vrednuju sreću svakog pojedinca, oni također dopuštaju određeno trgovanje u okviru kojeg se dobrobit konkretnog pojedinca žrtvuje dobrobiti kolektiva drugih pojedinaca (iako je blagostanje pojedinca polazna osnova takve kalkulacije).

Literatura nudi podjednako slabe i snažnije verzije etičkog kolektivizma. Platonova ‘Republika’ je naročito dramatičan oblik snažnije verzije. Platon stavlja svoj interes na blagostanje društva i funkcionalnu ulogu koju svaki pojedinac vrši u okviru tog društva. Iako su neki smatrali ove ideje privlačnim, drugi su napravili snažan otklon od činjenice da u Platonovoj schemi, članovi društva za koje se ustanovi da ne daju nikakav doprinos treba jednostavno eliminirati, kao i ‘dobrobiti’ robova koja je, premda oni služe određenu socijalnu funkciju, van svakog razmatranja. Druge teorije etičkog kolektivizma nudile su perspektive u kojima se društvu, državi ili nacijama može dodijeliti etička supremacija nad pojedincem, kao što je bio slučaj s političkim režimima u prvoj polovici 20. stoljeća, bilo da se radi o fašističkom, nacional-socijalističkom ili komunističkom sistemu.

Slabiji oblici etičkog kolektivizma obično su oni u kojima su vrijednosti koje čine temelj tog kolektivizma u suštini individualističke. Razmotrimo rana Marksova pisanja, u kojima je slika ispunjenog života obojena u smislu cvjetanja pojedinca, na veoma sličan način Millovim idejama o individualnosti. Ipak, suština Marksove društvene teorije, i njegovog praktičnog političkog utjecaja, stavlja prioritet na solidarnost radničke klase na način koji se čini poprilično (etički) kolektivističkim. Prema Marksu, uvjeti koji dovode do individualnog napretka odnose se na pojedince koji su uključeni u kreativne aktivnosti koje zadovoljavaju potrebe drugih ljudi. Ideali koji opisuju sreću pojedinca kao inherentno sudjelovanje u nekom zajednočkom obliku života – od perspektive Aristotela nas kao političkih životinja koje napreduju samo onda kada participiraju u društvenom životu, pa sve do savremenog komunitarizma – isto tako mogu biti dvosmisleni. Ovi etički stavovi, koji se čine kao oblici kolektivizma snažno suprotstavljeni individualizmu, oslanjaju se na pogrešene ideje o uvjetima koji dovode do individualnog cvjetanja ljudskih bića.

Dalja čitanja:

Greenleaf, William H. The British Political Tradition. 3 vols. London: Methuen, 1983–1987.

Marx, Karl. Karl Marx: The Essential Writings. Frederic L. Bender, ed. Boulder, CO: Westview Press, 1986.

O’Neill, John, ed. Modes of Collectivism and Individualism. London: Heinemann, 1973.

Popper, Karl. The Open Society and Its Enemies. London: Routledge, 1945.

Vincent, Andrew. Modern Political Ideologies. 2nd ed. Oxford: Blackwell, 1995.

Categories: Tematski

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *