Nacionalizam

Nacionalizam

Autor: Jason Kuznicki

Nacionalizam se oslanja na jasnu definiciju pojma nacije, koji je često predstavljao kamen spoticanja među sociolozima i političkim filozofima. Nacija nije ni rasa niti kultura, zbog jednostavne činjenice da postoje i multirasne i multikulturne nacije, kao što su to Sjedinjene Države. Niti je nacija sinonim za određeni geografski teritorij, jer se, primjerice, Amerikanac koji živi u Europi i dalje osjeća pripadnikom američke nacije, te je vjerovatno i svjesniji svog amerikanizma nego kod kuće. Konačno, nacija ne može biti izjednačena ni sa specifičnom pripadnošću određenoj državi, zato što mnogim nacionalnim identitetima nedostaje nezavisna država kao što je to slučaj s Kurdima. Stoga, ostaje nam da potražimo bolju definiciju.

Možda i ponajbolja definicija nacije dolazi od političkog teoretičara Benedicta Andersona, koji naciju definira kao ‘zamišljenu zajednicu’ ljudi, koja može nadilaziti rasu, jezik, geografiju i političke razlike, i čiji članovi u izvjesnom smislu vjeruju u zajednički put kroz historiju. Nacija je ekskluzivna grupa definirana općim dogovorom onih koji je čine; također, preko običaja i sporazuma, članovi nacije mogu tijekom vremena birati ili mijenjati kriterij za članstvo. Dakle, neke nacionalnosti u određeno doba i na određenom mjestu, mogu biti zasnovane na religiji, jeziku i rasi; druge mogu biti bazirane na zajednilkom skupu političkih i moralnih vrijednosti ili zajedničkim kulturnim praksama. Nacija vremenom može prelaziti s jednog skupa kriterija na drugi, a ponekad se to dešava na poprilično radikalan način. Francuski prostanti, nakon odbacivanja Nantskog edikta, dugi niz godina zvanično nisu postojali u okviru francuske nacije te su generalno smatrani strancima, dok danas francuski nacionalni identitet neupitno obuhvata i protestantsku religiju.

Bez obzira kako su njene granice uspostavljene, nacija je kroz većinu moderne ere bila i ostala pretpostavka i objekt suvereniteta. Za nacije se kaže da imaju ‘pravo’ da osiguraju svoje granice, da upravljaju sobom na način koji smatraju prikladnim, i pomalo mistično ‘pravo’ da odrede svoju sudbinu, kao što je govorio filozof Hegel. Njegova iznimno utjecajna knjiga ‘Filozofija prava’ isticala je kako je nacija moralno obvezna ispnuniti vlastitu sudbinu kroz stvaranje nacije države. Hegel je tvrdio da bi takav entitet utjelovljavao kolektivnu volju nacije, i posljedično, bio ovlašten da djeluje u vlastito ime. Nacija-država je za Hegela predstavljala manifestaciju kako nacionalne volje, tako i bezličnog djelovanja historije, što je naravno zahtijevalo poslušnost članova takve nacije-države.

Hegel je čak vjerovao da je za naciju-državu itekako opravdano voditi ratove zarad vlastite veličine. Država je za njega bila ovaploćenje slobode, ili kako je sam pisao..”Država je Božji marš u svijetu, eto šta je država. Prirodni princip kojem se povjerava potpun učinak na samorazvijajući, samoosviješteni Svjtski um”. Tako je nacionalizam u konačnoj analizi uvjerenje da je naša vlastita zamišljena zajednica, naša nacija, ta koja okupira posebno mjesto u historiji i koja zahtijeva uspostavljanje države kako bi se realizirala. Shvaćen na taj način, nacionalizam pretpostavlja prava i interese vlastite nacije nad onim drugih nacija, u čemu opravdava i upotrebu gole sile.

Ipak, suverenitet nacije -tj. kolektiva – predstavlja problem za (klasične) liberale i libertarijance, koji nadmoćno smatraju pojedinca jedinim moralnim stubom društva, i koji stavljaju njegova individualna prava iznad bilo kakvih grupnih prava i obaveza. Zapravo, mnogi liberali često negiraju uopće postojanje bilo kakvih grupnih prava i obveza. Mnogi od njih smatraju nacionalizam dubokim prokletstvom koje je zadesilo čovječanstvo. Iako, liberali nipošto nisu imuni na nacionalnu identifikaciju, štaviše, mnogi od njih se osjećaju patriotama ili čak ispoljavaju snažnu nacionalnu privrženost. Međutim, većina njih je duboko svjesna koliko nacionalizam može biti destruktivna sila, kao i činjenice da su individualna prava pojedinca univerzalne, a ne nacionalne prirode.

Štetne posljedice nacionalizma kretale su se od nečeg relativno benignog poput carina na strane proizovode, pa sve do genocida, a generalno su te posljedice previše opsežne da bi se sumirale u jednom eseju. Kada su pripadnici neke nacije utvrdili da je njihov nacionalni identitet ponajviše posljedica religije, uslijedili su vjerski progoni. Isto tako, progoni zasnovani na kulturi, običajima i rasi, historijski se opetovano javljaju suštinski kroz nacionalističke impulse. Budući da se država toliko često smatrala najodgovornijom za nacionalnu veličinu, državni su akteri bili naročito skloni zanemarivanju ograničenja svojih ovlasti, kad god ih je nacionalizam na to podstaknuo i ohrabrio. Gotovo neizbježno, države su bile glavni katalizatori nacionalistički nadahnutih progona i diskriminacija.

Oni koji upravljaju stvarnim državama također su učinili mnogo u ohrabrivanju nacionalizma. Ova sklonost možda potiče iz toga, što pod logikom nacionalizma, brzo postaje teško odrediti čija to volja zapravo sačinjava nacionalnu volju. Ali država kao dobro organiziran entitet sa spremnom silom na dispoziciji, obično tu dolazi prva. Kao što je to rekao Ludwig von Mises: “Rekli su da nažalost, postoje nacisti, Njemci koji ne misle na tradiocionalan (čitaj: pravilan) njemački način. Ovo treba da sugeriše nepogrešivost većinskog odlučivanja. Ipak, nacisti su odbacivali neke odluke većinskim odlučivanjem kao navodno antinjemačkim načinom.”

Na nacionalisitčke sentimente nisu bile imune ni Sjedinjene Države. Kroz svoju historiju, može se uočiti kako je upravo nacionalizam korodirao neke od najsnažnijih ograničenja vlasti. Zakon o strancima i pobuni, donesen u 1798. godine za vrijeme kvazi-rata s Francuskom, rani je primjer:  ovaj zakon postavio je značajna ograničenja za strance koji žive u zemlji, kriminalizirajući im kritički govor i pisanje usmjerene prema predsjedniku

Noviji primjer predstavlja Patriotski akt iz 2001. godine, koji je jasno motiviran željom za nacionalnim samoodržanjem, čak i na račun slobode građana. Slične mjere implementirane su kad god su SAD ulazile u neki rat, a one uključuju cenzuru, vojno regrutovanje i ograničenja civilnih sloboda raznih vrsta – od kojih je zasigurno najveća, zatvaranje američkih građana japanskog porijekla tijekom Drugog svjetskog rata.

Takve mjere pobuđuju svojevrsne dileme: ako su Sjedinjene Države nacija začeta u slobodi, onda se čini da bi američki nacionalizam trebao značiti zahtijevanje više slobode, nikako manje, kao put prema specifičnom nacionalnom identitetu i historijskoj sudbini američke nacije. Protivnici proširene državne moći su zaista i osvijestili ovaj izazov. Vrijedno je spomena, da drugi nacionalizmi, također, mogu ponekad služiti kao sile oslobađanja. Poljski, češki i mađarski nacionalizam, na primjer, bili su naročito prominentni tijekom Hladnog rata, jer su se članovi ovog pokreta kao ljubitelji slobode borili da zbace sovjetsku dominaciju. Ipak, želja za nacionalnom veličinom je u samom korijenu kolektivistička želja, i opasnosti od čak dobronamjernog nacionalizma teško da se mogu ikad u potpunosti ukloniti.

Ovu poentu možemo ilustrirati onim što možda predstavlja i najveći nacionalisitčki poduhvat s dobrim namjerama, koji je ikad poduzet, a to je Versajski ugovor iz 1919. Sporazum je osmišljen kako bi se okončao Prvi svjetski rat, što je neupitno predstavljalo nacionalistički poduhvat. Kao zaštitu protiv budućih ratova, sporazum je obećao nacionalno samoodređenje svim narodima Europe, nastojeći mnogim od njih i omogućiti nacionalnu domovinu. Štaviše, sporazum je nastojao kazniti države koje su izgubile Veliki rat – stav koji je u skladu sa ideologijom nacionalizma, a koji zahtijeva kolektivne posljedice i odgovornost. Konačno, sporazum je pozivao Ligu nacija, supranacionalno tijelo, da formalno instituira naciju kao političkog aktera kojem se dodijeljuju prava i prerogativi izvan onih pojedinca. Historičari se općenito slažu da je sporazum bio kolosalni neuspjeh: kaznene mjere protiv Njemačke samo su ogorčile njemački narod i raspalile njemački nacionalizam, što je vodilo usponu nacizma kao kriminalnog i najubojitijeg nacionalno-političkog pokreta ikad.  Vođeni osjećajem neriješenih računa, nacisti su uskoro preplavili sve nove, krhke nacionalne domovine uspostavljene Versajskim ugovorom, što je predstavljalo razvoj događaja za koje je Liga nacija bila potpuno nespremna i nemoćna da ih zaustavi.

Nacionalizam, u cjelini, predstavlja jednu od ključnih silnica suprotstavljenih liberalizmu u modernom svijetu. Čak i oni nacionalizmi, koji propovijedaju slobodu ili mir kao ključ nacionalnog identiteta ukorijenjeni su u etičkom kolektivizmu. Prema tome, individualisitčke filozofije uvijek su bile skeptične spram nacionalizma, a naročito libertarijanizam, unatoč povremenim taktičkim savezništvima i primirjem.

Izvori i dalja čitanja:

Anderson, Benedict. Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism. New ed. New York: Verso, 1991.

Hegel, G. W. F. Philosophy of Right. S. W. Dyde, trans. Mineola, NY: Dover, 2005.

Lieven, Anatol. America Right or Wrong: An Anatomy of American Nationalism. New York: Oxford University Press, 2004.

Mises, Ludwig von. Human Action. Chicago: Contemporary Books, 1966.

Ibid. Nation, State, and Economy. New York: New York University Press, 1983.

Categories: Tematski

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *