Prisila

Prisila

Autor: Terry Price

U svom djelu ‘Ustav slobode’, F. A. Hayek definira prisilu kao nešto “što se pojavljuje kada je djelovanje nekog čovjeka usmjereno ka služenju volje drugog čovjeka, ne za njegovu vlastitu, već svrhu drugih pjedinaca.” Stoga, trebamo razlikovati prisilu od drugih potencijalnih prijetnji slobodi. Prvo, prisila uključuje intervenciju u formi ljudskog djelovanja. Iako je činjenica ljudske prirode to da nismo slobodni činiti određene stvari, ova ograničenja ne možemo shvatiti kao prisilna jer ona nisu proizvod ljudskih izbora ili institucija. Drugo, ne možemo shvatiti koncept prisile kao nešto primjenjivo na sve slučajeve u kojem se djelovanje drugih  miješa s našim izborima. Na primjer, čini se kako bismo pojam rastegnuli izvan njegovog značenja kada bi rekli da je pojedinac pod prisilom kad god izabere drugačije nego što bi izabrao da nije neke ljudske intervencije. Kao što to pojašnjava Hayek: “Ako bi, na primjer, jako želio da me naslika poznati slikar koji to odbija uraditi osim za visoku naknadu, bilo bi više no apsurdno reći da sam prisiljen.” No ostavimo li ove konceptualne poteškoće po strani, mogli bismo reći da se prisila definira kao upotreba ili prijetnja upotrebom sile kako bi se pojedinac ili grupa njih, natjerali da djeluju suprotno vlastitoj volji. Ovakvo shvatanje prisile dobro se uklapa u uobičajenu upotrebu pojma prisile u političkim kontekstima.

S obzirom da država sprovodi relativno izravan oblik prisile, liberalna politička teorija vidi ovu prijetnju slobodi kao naročitu moralnu opasnost države. Zapravo, nesvodljivo prisilan karakter države i njenih institucija generira središnje pitanje političkog utemeljivanja: Šta opravdava državnu upotrebu sile i prijetnju silom? Uobičajeni argumenti sugerišu da je moć prisile koju država ima nužno zlo. Sukladno tome, velik korpus djela liberalne političke misli usmjeren je na pitanja koja se tiču opravdavanja države i specifikacije odgovarajućh ograničenja državnog djelovanja. Neki od mnoštva ovih radova ostavljaju otvorenu mogućnost, da se državna prisila uopšte ne može opravdati, i posljedično, da načela liberalizma (libertarijanizma) trebaju podržavati predanost nekom obliku političkog anarhizma. Historijski se je liberalna politička teorija ipak vodila jednim od dva osnovna opravdanja državne prisile: (a) da je prisilni aparat države utemeljen na saglasnosti i (b) da je opravdanje za njenu prisilnu prirodu utemeljeno u načinu na koji su naši zajednički interesi unaprijeđeni i štićeni kroz političke institucije. Ono što oba opravdanja imaju zajedničko jest pretpostavka da je prisilna moć države potrebna kako bi se spriječile još gore forme i načini prisiljavanja među pojedinačnim članovima društva.

Opravdanje državne prisile zasnovano na konceptu saglasnosti uzima sljedeću formu – pod uvjetom da pojedinac daje saglasnost da bude vezan i ograničen zakonima države, ne čini mu se nikakvo zlo kada država koristi silu ili prijetnju silom kako bi ga primorala da ispoštuje ove zakone. John Locke artikuliše ovu formu i uvjete u svom djelu Dvije rasprave o vladi:

“Jedini način, gdje se bilo ko odriče svoje pune i prirodne slobode, stavljajući se u okove civilnog društva, jest putem dogovora s drugim ljudima koji se dobrovoljno ujedinjuju u zajednicu zarad komfornog, sigurnog i miroljubivog života jednih s drugima, bezbjednog uživanja vlastite imovine i većeg stepena sigurnosti u odnosu s onima koji nisu dio te zajednice.”

Locke je, naravno, uočio da ne bi bilo pravilno reći da su i budući članovi civilnog društva stranka u takvom sporazumu. Stoga, on nudi alternativnu formu saglasnosti kako bi opravdao njeno mjesto u okviru prisilnih institucija države.

Ovako je pisao:”Svaki čovjek, koji posjeduje bilo kakvu imovinu, ili uživa bilo koji segment domena neke vlade, time daje svoju prešutnu saglasnost i potpuno je obvezan da se povinuje zakonima te vlade, prilikom takvog uživanja privilegija i zaštite države, kao i svi ostali.”

Članovi društva s podvrgavaju političkoj moći drugih, tvrdio je Locke, s ciljem moguće, međusobne zaštite života, sloboda i imovine, što je on zbirno nazivao vlasništvom.

Opravdanje moći državne prisile zasnovano na interesu onih na koje se odnosi, nalazi svoje mjesto i u eseju Od izvornog ugovora, koji je napisao škotski filozof David Hume. Hume je kritizirao lokovski argument u korist državne prisile jer je smatrao da isti ne može opravdati moralnu snagu koju “saglasnost svakog pojedinca” igra u tom argumentu. Prema njemu, ukoliko civilno društvo nije već uspostavljeno na nezavisnoj osnovi, ‘prešutno obećanje za tu svrhu’ ne može biti obvezujuće. Umjesto bilo kakvog prizivanja saglasnosti, Hume predlaže da se opravdanje države usmjeri na činjenicu da “ljudi uopšte ne bi mogli da žive u društvu, barem civiliziranom društvu, bez zakona i sudija koji bi spriječili zadiranje i povredu slabih od strane jakih.” Na veoma sličan način, Hayek se u svojim razmatranjima oslanja na utilitarno zasnovane argumente u opravdanju državne moći prisile: “Isključivo u svrhu sprovođenja poznatih pravila namijenjenih obezbjeđivanju najboljih uslova, pod kojim pojedinac svom djelovanju može dati koherentan, racionalan obrazac.” Poenta ovakvih argumenata sugeriše da moramo tolerisati prisilu, ali s poštovanjem određenih sfera ljudske aktivnosti, koje ne mogu biti predmet državne prisile, kako bi svaki pojedinac mogao osigurati svoj, nepovrediv i slobodni prostor.

John Stuart Mill u svom epohalnom djelu “O slobodi” daje sličan argument u odbrani ograničene prisile. On uspostavlja takozvani princip štete, prema kojem je opravdano koristiti prisilu u ograničavanju slobode djelovanja, onda kada se takvim djelovanjem proizvodi šteta za druge pojedince ili se ograničava njihova sloboda. Također, postoje i drugi zagovornici moderno-liberalne provenijencije, koji zagovaraju paternalistički stav da država opravdano može prisiliti pojedinca da dijametralno djeluje u odnosu na svoja uvjerenja, tobože, za njegovo vlastito dobro. Neki konzervativci idu toliko daleko da kažu da je državna prisila prikladna alatka u činjenju ljudi moralno boljim, tj. čednijim. Ono što razlikuje klasično liberalnu poziciju jest privrženost ideji da je šteta drugima, jedini vjerodostojan kandidat za opravdavanje državne prisile.

Izvori i dalje čitanje:

Feinberg, Joel. Harm to Others. New York: Oxford University Press, 1984.

Hamowy, Ronald. “Freedom and the Rule of Law in F. A. Hayek.” Il Politico 36 (1971): 349–377.

Hayek, Friedrich A. The Constitution of Liberty. Chicago: Chicago University Press, 1978.

Hume, David. “Of the Original Contract.” Essays: Moral, Political and Literary. Eugene Miller, ed. Indianapolis, IN: Liberty Classics, 1987.

Locke, John. Second Treatise of Government. Indianapolis, IN: Hackett, 1980.

Mill, J. S. On Liberty. Indianapolis, IN: Hackett, 1978.

Categories: Tematski

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *