Schumpeter, Joseph
Autor: Thomas M. Humphrey
Joseph Schumpeter predstavlja jednog od velikana ekonomije 20. stoljeća, najpoznatijeg po svom pionirskom radu iz oblasti inovacija i poduzetništva u kontekstu kapitalističke ekonomije. On je tvorac famozne sintagme ‘kreativna destrukcija’, koja opisuje kapitalistički rast kao neprekidno ubijanje zastarjelih i potrošenih načina poslovanja od strane novih. Iako se on generalno ne smatra liberalnim ekonomistom, postoji niz dodirnih tačaka koje tvore zajedničko tlo Šumpetera i libertarijanaca: njegovo isticanje ljudske slobode, inicijative i želje za uspjehom kao glavnog pokretača rasta; njegova vjera u kapitalizam kao najbolji, vjerovatno i jedini sistem sposoban kontinuirano podizati kvalitet ljudskog života (naročito siromašnih); njegova simpatija za usamljenog poduzetnika koji unatoč svim šansama stvara nove proizvode, tržišta, tehnologije i organizacije koje ekonomiju guraju naprijed; njegovo oštro osuđivanje državnih intervencija i rentijerski pogled na demokratiju (teorija javnog izbora), preziranje rata..i mnoštvo drugih stavova ga zasigurno stavljaju na liberali spektar mislilaca i ekonomista.
Rođen u Trieschu u Moravskoj, Šumpeter od djetinjstva niže rezultate. Doktorirao je na Univerzitetu u Beču sa 31 godinom, nakon čega dobija mjesto profesora na Univerzitetu u Grazu, a veliko bogatstvo stiče radeći kao advokat i financijski savjetnik egipatske princeze u Kairu. Nakon neuspjeha u ministarstvu financija Austrije u poslijeratnom periodu, kao i kraha banke na čijem je bio čelu, Šumpeter je bankrotirao. Potom se vraća na akademiju, najprije u Bonn, a nakon toga seli na Harvard gdje predaje do kraja života.
Šumpeter je cijelog života gurao jednu veliku ideju: kapitalizam znači rast, a rast zahtijeva inovaciju. Njegova najorginalnija knjiga, Teorija ekonomskog razvoja (1912), prvi put iznosi njegov pogled kapitalizma kao sistema koji donosi brži rast i veći standard života od bilo kojeg drugog sistema, iako na disruptivan, ćudoredan i anksiozan način. Kao perpetuum mobile, kapitalizan stvara vlastiti interni momentum, bez potrebe vanjske sile. Čak i tehnološku promjenu, koju neki vide kao egzogenu pojavu, Šumpeter tretira kao čistu endogenu materiju, proizvod ekonomski motivirane ljudske ingenioznosti.
Šumpeter razvija dinamičan model neravnotežne teorije cikličnog rasta. Njegovi osnovni elementi jesu profiti, poduzetnici, bankarsko stvaranje kredita i inovacije. Profiti (potencijalno upotpunjeni željom stvaranja biznis dinastije) motiviraju poduzetnike koji, financirani kreditima banaka, inoviraju stvarajući pritom nova dobra, tehnologije i metode menadžmenta i organizacije poslovnih modela. Ove inovacije hrane rast i generišu cikluse.
Zašto ciklusi? Šumpeter je tvrdio da oni otpočinju s mnoštvom potencijalnih inovacija koje nastoje oboriti silnice navika, običaja i tradicije koji blokiraju njihovu realizaciju. Nakon što prvi uspješni poduzetnik prevaziđe tvrdoglavi otpor etabliranih interesa i olakša put drugim poduzetnicima, slijedi val inovacija koji povećava ukupnu investicijsku potrošnju. Dodatna potrošnja podiže cijene iznad troškova i povećava profitne marže, što izaziva fazu uspona ili prosperiteta u ciklusu. Visoke marže privlače gomilu imitatora i potencijalnih konkurenata u inovativne sektore. Output ubrzano raste i veoma brzo ponuda prevaziđe potražnju za novim proizvodima, cijene padaju ispod nivoa troškova eliminirajući profitne marže, nakon čega nastupa pad ili faza recesije. Recesija potom eliminira neučinkovite firme (uključujući i tradicionalne, koje kupci napuštaju zbog inovativnih rivala) sve dok ekonomija ne apsorbira inovacije i konsolidira prateće dobitke, pripremajući teren za svježi niz inovacija. Ukoliko je faza uspona bila praćena ekscesivnim spekulacijama beznačajnim za inovacije, faza pada može poremetiti ekvilibrijum nakon cijelog procesa. Onda ciklus ulazi u fazu depresije, koja potiskuje te ekscese vraćajući ekonomiju u ekvilibrij na sporiji i bolniji način. Šumpeter je vjerovao da se ovo može spriječiti prikladno dizajniranom politikom, jer je smatrao da ove cikluse prosperiteta i recesije ne stvaraju spekulativni baloni per se, već isprekidano grupiranje inovacija u vremenu i njihova spora difuzija te asimilacija kroz ekonomiju.
Profiti, poduzetnici, bankovni krediti i inovacije su podjednako od suštinskog značaja za rast per capita dohotka u Šumpeterovom modelu. Uklonimo samo jedan element i proces rasta se zaustavlja. Primjerice, inovacije su u obliku ideja neplodne bez kapitala koji obezbjeđuje bankovni kredit. Poduzetnici bez novca ne mogu stvarati nove proizvode iz ničega. Njima su potrebni stvarni resursi i pozajmice s kojima oni izazivaju zastarjele firme i modele. Šumpeter je tvrdio da se transfer resursa događa kroz inflaciju cijena izazvanu novostvorenim novcem. Potom inflacija pogađa realnu kupovnu moć potrošača i neinovativnih preduzeća, smanjujući njihovu kontrolu nad produktivnim resursima koji su oslobođeni za inovativni sektor.
Kao vodeći apostol odbrane kapitalizma, Šumpeter je predstavljao neumoljivog kritičara dominantnog kejnzijanskog razmišljanja u međuratnom periodu (1930-50), opterećenog više stagnacijom nego li rastom. Optuživao je Keynesa za isključivo kratkoročno i površno kritiziranje kapitalizma koje negira inovacije, glavnog pokretača kapitalističkog rasta. Prezreo je njegove tvrdnje da zrele kapitalističke ekonomije stalno padaju u nezaposlenost, što priziva masivnu deficitarnu potrošnju države koja to ‘ispravlja’. Ukazivao je na netačnost tvrdnji da kapitalisti mahom gube investicijske prilike zajedno sa sve sporijim razinama tehnološkog progresa. Odbacio je stav da se prihodi moraju distribuirati od bogatih (koji previše štede) prema siromašnim (bez prilike da štede) kako bi se stimulirala potrošnja i agregatna potražnja. Smatrao je to besmislicom, jer nezasitost ljudskih želja i potreba osigurava da će dohoci biti potrošeni na ovaj ili onaj način, nezavisno od toga ko s njima raspolaže. Koliko god bivao u pravu, Šumpeterova kritika imala je mali uticaj na rastuću popularnost kejnzijanskih politika stabilizirajućih cijena.
Ipak, Šumpeter je evidentno pogriješio u procjeni da kejnzijanska, stalno mješovita ekonomija privatnog i javnog sektora može potrajati. On je smatrao da bi privatni sektor postao ovisan o državnim dotacijama kroz stimulativnu potrošnju, zahtijevajući stalno sve više i više sredstava. Sindikati bi tražili češće i agresivnije vladine mjere u izjednačavanju prihoda. To bi vodilo ekspanziji javnog sektora na račun privatnog, što bi gravitiralo ekonomije prema socijalizmu. Vrijeme je pokazalo da je ovaj spoj javno-privatne ekonomije, u većini razvijenog svijeta, koegzistirao posljednjih 60 godina u relativno stabilnom omjeru.
Što se tiče nejednakosti u prihodima, Šumpeter je smatrao da je jaz između bogatih i siromašnih preduvjet i relativno bezopasan nusprodukt rasta u kapitalističkoj ekonomiji. Bogati su potrebni jer su upravo oni, a ne siromašni, ti koji štede i ulažu u inovacijama-utjelovljenu formaciju kapitala koja podiže životni standard svih. Cirkulacija elita i dinamična mobilnost na ekonomskoj skali, karakteristični za tržišne ekonomije, potkopavaju strah da će nejednaka distribucija bogatstva rezultirati siromaštvom za većinu učesnika u preraspodjeli. Neprestani uspon i pad poduzetnika, ulazak i napuštanje top klase u prihodima znači da tu klasu okupiraju različite grupe ljudi tijekom vremena. Siromašni zamijenjuju bogate, bogati postaju siromašni u beskonačnoj sekvenci.
Monopoli nisu previše okupirali um Šumpetera. On je smatrao da su monopoli, ukoliko nisu zaštićeni državom, kratkog vijeka i inherentno destruktivni, bez potrebe za antitrusnim zakonima. Visoki profiti monopola privlače druge rivale i proizvođače zajedno sa njihovim alternativnim proizvodima. Zbog toga je naročito prezirao antitrusne zakone usmjerene na razbijanje gigantskih firmi s ogromnim udjelom na tržištu. To je zbog toga što su takve firme nerijetko efikasnije od malih, ali i sa redovitim odjelima i timovima za istraživanje i razvoj (R&D) koji suštinski djeluju kao profesionalni inovatori. Doista, samo postojanje ovih R&D odjela u svim velikim firmama, ukazuje na svijest velikih preduzeća o potrebi konstantnog inoviranja kako bi preživjela konkurenciju.
Šumpeter je držao i kontroverzne poglede u političkoj sferi tijekom ratnih (četrdesetih) godina. Nije vjerovao Rooseveltu, za kojeg je vjerovao da još od New Deala nastoji uspostaviti diktaturu. Emocije su mu bile podijeljene između Saveznika te Njemačke sa Japanom. Iako je kod potonjih prezirao vojni establišment, lidere i socio-ekonomske politike, divio se kulturi i narodima ovih nacija za koje se bojao da bi završetkom rata mogle biti narušene odmazdom pobjednika. Držao je američkog ratnog saveznika, Sovjetski Savez, budućim dugoročnim neprijateljem SAD, te tvrdio da su upravo Njemačka i Japan nužne tampon zone protiv USSRa. Ovi pogledi mu nisu donijeli prijatelje i podršku u izrazito patriotskom okruženju tog vremena.
Uviđajući neke sličnosti, neki porede Šumpetera i Marksa jer su se obojica iscrpno bavili kapitalizmom, podjednako mu prognozirajući smrt. Dok je Marks predviđao da će neuspjesi i unutarnje kontradikcije kapitalizma biti uzrok njegove propasti, Šumpeter je u knjizi Kapitalizam, socijalizam i demokracija iznio tezu da će upravo uspjesi kapitalizma označiti i njegov kraj. Šumpeter je tvrdio da će ovi uspjesi uzrokovati društvene procese – rutinizacije i depersonalizacije inovacija, uništenja romantične slike poduzetnika kao heroja, i stvaranja klase intelektualaca-neprijatelja kapitalizma. Ovi procesi će potkopavati i eventualno demontirati sami sistem, otvarajući put socijalizmu, maskiranom u ruho demokratske države blagostanja koja će se baviti raspodjelom stečenog bogatstva umjesto stvaranjem novog. Što više stvorenog bogatstva, tim lakša tranzicija ka socijalizmu, zbog odgođene potrebe rasta. Postepeno bi takva država svojim kontrolama i birokratizacijom ekonomije uništila poduzetnički habitus i podsticaje koji guraju iste u fenomen ‘kreativne destrukcije’.
Šumpeter je vidio demokratiju kao političko tržište na kojem se političari natječu za glasove biračkog tijela, baš kao što se proizvođači natječu za novac potrošača na tržištu dobara i usluga. Ali Šumpeter, uvijek skeptičan prema racionalnosti potrošača, vjeruje kako tržišnu moć više imaju političari nego glasači, čija apatija, neznanje i nemogućnost predviđanja omogućuju političarima da postavljaju političku agendu i manipuliraju preferencama glasača. Ipak, smatrao je da je kapitalizam uveliko samoregulirajući sistem, pod uslovom da djeluje unutar odgovarajućeg pravnog okvira. Na taj način, kapitalizam ograničava tržišnu moć političara mnogo više nego socijalizam u kojem ne postoje ograničenja ove vrste. Ove ideje učinile su Šumpetera pretečom moderne škole javnog izbora.
Trijumf globalnog kapitalizma opovrgava ili barem čini preuranjenim Šumpeterova predviđanja o smrti kapitalizma i neizbježnog marša u socijalizam. Ali Šumpeterov rad je značajan danas ne zbog predviđanja, već njegovih iskonskih i univerzalnih uvida u prirodu kapitalizma, inovacija, poduzetništva i kreativne destrukcije.
Izvori i dalja čitanja:
Harris, S. E., ed. Schumpeter: Social Scientist. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1951.
McCraw, Thomas K. Prophet of Innovation: Joseph Schumpeter and Creative Destruction. Cambridge, MA: Harvard University Press, 2007.
Schumpeter, Joseph A. Capitalism, Socialism and Democracy. New York: Harper, 1942.
———. The Theory of Economic Development. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1934.
Stolper, W. F. Joseph A. Schumpeter, 1883–1950: The Public Life of a Private Man. Princeton, NJ: Princeton University Press, 1994.