Kultura
Autor: Kate Zhou
Kultura sadrži toliko elemenata da taj pojam daje mnogo mogućih definicija. Većina bi naglasila ideju o skupu uobičajenih vjerovanja, društvenih normi i materijalnih osobina koje čine zaseban kompleks tradicija koje pripadaju rasnoj, vjerskoj ili društvenoj grupi. Drugi su usredotočeni na vjerovanja, moral, zakone, uobičajena mišljenja, religiju, praznovjerje i umjetničke izraze.
Kultura je sistem značenja koji igra primarnu ulogu u organizaciji društva, od srodničkih grupa do škola i država, a koji se proteže s generacije na generaciju. Međutim, odnos između onoga što je priučeno i onoga što se uči razlikuje se kod različitih ljudi, vremena i okruženja. Stoga se među članovima javljaju dogovorni sporazumi o značenjima riječi, ponašanja ili drugih simbola.
Drevna latinska riječ “cultura” nosila je značenje “kultivacije”, koja je bila usredotočena na ljudsko poboljšanje nekog proizvoda ili biljke. Kasnije je, prema engleskom rječniku u Oxfordu, kultura poprimila značenje „vježbanja, razvoja i usavršavanja uma, ukusa i manira“ ili onoga što danas nazivamo visokom kulturom.
Ovo naglašavanje organiziranih ponavljajućih reakcija članova društva i društvenog nasljeđa sugeriše da je kultura statična. Ova se karakteristika dijelom može pojasniti činjenicom da su antropolozi imali običaj obratiti pažnju na relativno stabilne primitivne kulture i preddržavna društva, i uobičajeno nisu ispitivali moderne kulture koje su se brzo mijenjale. Pored toga, isti ti antropolozi su se više fokusirali na opštu kulturu, a ne na specifične kulture, posebno zapadnu kulturu ili one Evrope i Sjedinjenih Država. Kao rezultat toga, mnoga važna pitanja ostala su bez odgovora. Na primjer, na pitanje zašto je samo zapadna kultura osigurala potrebne uvjete za uspon modernog kapitalizma još uvijek nije zadovoljavajuće odgovoreno. Iako je Max Weber porast kapitalizma pripisao kulturološkom fenomenu – usponu kalvinističkog protestantizma – Edward Banfield je u kulturnom pogledu raspravljao o korijenima siromaštva i autoritarnosti u južnoj Italiji. Slično tome, nedavni brzi ekonomski rast u istočnoj Aziji pripisan je kulturi konfucijanizma. Nedavno je Samuel P. Huntington na Harvardu napisao dvije monografije koje oslikavaju univerzalnu primjenu kulturne analize u političkom i ekonomskom razvoju. Svi ti teoretičari sugeriraju da postoje unutarnje kulturne vrijednosti koje su povezane s ključnim građanskim vrijednostima, prosperitetom, demokratijom i režimom pravde. Oni vjeruju da je, budući da su kulturne vrijednosti snažna sila u oblikovanju nacija i političkih, ekonomskih i društvenih performansi ljudi, osnovni razlog zbog kojeg su neke zemlje i etničke grupe bolje od drugih upravo njihova kultura, i da je najbolji način za postizanje napretkau ovim područjima promocija pozitivnih kulturnih vrijednosti. Iz ovog gledišta slijedi da vlade mogu najbolje promicati prosperitet mijenjajući ljudske vrijednosti. Ali zašto su isti ti Kinezi ekonomski bolji sada nego prije 20 godina? Koje su se to kulturne promjene dogodile zbog ovog ekonomskog rasta? Shvaćanje da su kulturne promjene u konačnici odgovorne za ekonomski prosperitet ne govori nam zašto Tajvan i Hong Kong djeluju toliko bolje nego njihove kolege u Kini, iako su kulturološki slični.
Kako je kulturu uobičajeno teško mijenjati, može se činiti da je sudbina zemlja u razvoju zapečaćena. Iako su kultura i tradicija bitni, kultura i tradicija se ponekad mijenjaju. Zašto i kako dolazi do takve promjene? Koje je porijeklo promjene pokrenute od strane nekolicine i vremenom prihvaćene od strane sve većeg broja drugih ljudi? Prema F. A. Hayeku, evolucija kulture može doći kao rezultat konkurencije među tradicijama. Tradicije, običaji i pravila koji čine kulturu nekog društva nisu ciljano odabrani, tvrdio je Hayek, već su se učvrstili kao norma zbog toga što su oni bili ti koji su najviše doprinosili prosperitetu. Ovaj uvid u prirodu kulture pokazao se izuzetno korisnim za razumijevanje načina na koji su se širili određeni društveni obrasci.
Takav pristup kulturi bitno se razlikuje od kulturnog relativizma koji smatra da su kulturne razlike unutarnje i odražavaju osnovne razlike među ljudima. Ovaj naglasak na relativističkoj prirodi kulture teži tome da se vjeruje da kultura nije naučena, već gotovo genetski određena. Svaka osoba rođena je i odrasla u određenoj kulturi i može izgledati bespomoćno pred njom kao životinja koja je pokušala promijeniti svoje nagone. Ovo gledište, naravno, ne uzima u obzir da ljudi mogu biti zaneseni svojim političkim sklonostima ili svojim emocionalnim opredjeljenjima. Oni mogu pogrešno protumačiti činjenice kako bi se uklopili u unaprijed definirana shvaćanja ili mogu tražiti naučna opravdanja za svoje kulturne predrasude.
Neke druge škole mišljenja (npr. Marksizam) umanjuju značaj kulture. Za marksističke sociologe, kultura je jednostavno dio nadgradnje koja odražava temelj društva, njegovu ekonomsku podstrukturu i odnose između onih koji kontroliraju sredstva za proizvodnju i onih koji to ne mogu.
Prema marksistima, kultura je sredstvo vladajuće klase za eksploataciju klasnih razlika između ljudi. Kultura je efekat, dok je ekonomija uzrok. Kad ljudi prihvate dominantnu kulturu, oni su obmanuti u shvatanje i prihvatanje ekonomskih uvjeta koji prevladavaju kao prirodnih, kao i navodnog legitimnog prava vladajuće klase na vlastitu privilegovanu poziciju. Kada ljudi napuste ove kulturne iluzije, vidjet će svoje stvarne interese. Tako marksisti sugeriraju da ne postoji nešto kao zajednička kultura.
Globalizacija je dokazala da je kultura i fleksibilna i prilagodljiva. Potrošačka kultura ikonizirana velikanima poput McDonald’sa, Sony-a i Nike-a, prihvaćena je u cijelom svijetu. Iako su ovoj novoj potrošačkoj kulturi dodani mnogi lokalni ukusi, u većini društava cijene se osnovne vrijednosti poput dobre usluge i niskih cijena. Kultura se prilagođava i mijenja. Kad dovoljno ljudi u društvu počne prihvaćati novo ponašanje na način koji dovodi u pitanje stari način postupanja, može se dogoditi kulturna promjena.
Da bismo razumjeli kulturu, moramo razumjeti kako ljudska bića djeluju jer oni su ti koji međusobnim interakcijama stvaraju kulturu društva. Ljudska bića, ne samo da se pokušavaju prilagoditi okruženju, već i pokušavaju prilagoditi okruženje sebi. Imaju i društvene i lične potrebe. Nažalost, većina kulturoloških definicija odbacuje dvostruku prirodu ljudskih potreba.
Reference i dalja čitanja:
Bell, Daniel. The Cultural Contradictions of Capitalism. New York: Basic Books, 1976.
Clark, Henry C. Commerce, Culture, and Liberty: Readings on Capitalism before Adam Smith. Indianapolis, IN: Liberty Fund, 2003.
Harrison, Lawrence E., and Samuel P. Huntington. Culture Matters: How Values Shape Human Progress. New York: Basic Books, 2000.
Hayek, F. A. “The Three Sources of Human Values.” Law, Legislation and Liberty. vol. 3. London: Routledge & Kegan Paul, 1979.
Llosa, Mario Vargas. “The Culture of Liberty.” Foreign Policy 122 (February 2000): 66–71.