Socijalizam

Autor: David Prychitko

Socijalizam se tradicionalno smatra političko-ekonomskim sistemom koji teži da zamijeni institucije tržišne kapitalističke ekonomije sa društvenim vlasništvom sredstava proizvodnje, opširnim ekonomskim planiranjem i jednakom distribucijom bogatstva.Rasprave u 19. stoljeću oko socijalizma su se fokusirale na to da li socijalistički sistem treba da bude uspostavljen kroz reforme ili revoluciju.Druga se kontroverza fokusirala na to da li politički mehanizam koji donosi ove promjene treba biti decentraliziran ili centraliziran.Marksistička pozicija je favorizirala revoluciju i centralizaciju i postala je dominantna u određenim dijelovima Europe i Azije do 20. stoljeća, dok je ostatak svijeta prihvatio nerevolucionarnu verziju socijalizma.Kritika socijalizma od strane “austrijske škole” od 1920-tih do 1940-tih, zajedno sa iskustvima iz socijalističkih režima tokom 20. stoljeća, ohrabrila je cijelu seriju ogranaka od tradicionalne vizije zamišljene od strane ranih zagovornika socijalizma.Ovi ogranci su uzeli formu tržišnog socijalizma, participatornog socijalizma, libertarijanskog socijalizma, anarho-komunizma i neodređene modifikacije na socijalni etatizam.

Kada socijalizam teži kolektivnom vlasništvu i opsežnom planiranju ekonomije, nailazi na fatalnu epistemiološku manu, najjasnije artikuliranu od strane Misesa 1920. Uništavajući privatno vlasništvo sredstava proizvodnje i stoga eliminirajući tržišta za ta sredstva proizvodnje, socijalistička ekonomija briše cijene dobara, koje su mjera njihove relativno oskudnosti. Ali radeći to, znanje o relativnim vrijednostima i alternativnim ekonomskim upotrebama oskudnih dobara se također nehotično uništava. Bez ovih informacija, kako je Mises bistro uočio, centralni odbor za planiranje nema osnovu sa koje se može upustiti u racionalnu ekonomsku kalkulaciju.Čak i kad bi osobe koje planiraju služile najboljem interesu javnosti, bili bi u mraku oko toga kako najbolje da služe tom interesu. Iako bi možda bili preplavljeni tehničkim podacima i informacijama o trenutnoj dostupnosti resursa, planeri ne bi imali kriterij da izračunaju dobrobiti i oportune troškove alternativnih planova akcije. Bilo bi im nemoguće, u praksi, osmisliti koordinirani proizvodnje, potrošnje i distribucije koji bi bio jednako dobar kao onaj kojeg pruža kompleksnost tržišne ekonomije.

Misesovi zaključci su doveli do velike debate o socijalističkoj kalkulaciji 1930-tih i 1940-tih, između ekonomista austrijske škole i zagovornika tržišnog socijalizma, obrađene veoma detaljno od strane Steelea i Lavoiea. Tržišni socijalizam, objašnjen u djelima Oskara Langea iz 1936. godine, priznao je austrijskoj školi da su tržišta potrebna – napredne ekonomije ne mogu koordinirati milione neovisnih planova bez informacijskih signala koje pružaju tržišne cijene, što je potaklo Langea i njegove sljedbenike da osmisle apstraktne ekonomske modele koji su kombinirali kolektivno vlasništvo sredstava proizvodnje sa tržištima nalik na kapitalistička, za trgovinu dobrima. Lange je vjerovao da će centralni ekonomski planeri, informirani ovim cijenama dobara posjedovati znanje potrebno za kalkulaciju vrijednosti svih oskudnih resursa i kapitalnih dobara potrebnih za proizvodnju proizvoda i usluga.On, kao i tržišni socijalisti generalno, nisu shvatali da su cijene dobara kao vrh velikog ledenog brijega. Posjedovanje ovih podataka ne pruža nikakve relevantne informacije u vezi onoga što se ne vidi ispod površine. Problem ekonomske kalkulacije fokusira se na koordiniranje ostatka kapitalne strukture koja leži ispod površine, strukture koja podržava proizvodnju potrošačkih dobara i usluga. Zarobljeni u previše formalnom i empirijski praznom modelu tržišta i ekvilibrijskih cijena, tržišni socijalisti nisu uspjeli shvatiti glavni dio argumenta austrijske škole protiv socijalizma; efektivna koordinacija zahtijeva ne samo tržišta za potrošačka dobra, nego i tržišta za sva sredstva korištena za proizvodnju tih dobara. Međutim, tržišta za sredstva proizvodnje mogu doći samo uz pravo na privatno vlasništvo na kapitalna dobra, nešto protiv čega se socijalizam konzistentno borio jer korača preblizu kapitalizmu.

Ne samo da su tržišni socijalisti zanemarili argument austrijske škole, nego je i veći dio ekonomske profesije, ne baš hvaleći socijalizam, ipak osjećao da je Lange pružio barem teoretski zadovoljavajući odgovor Misesovoj kritici, i da je debata o socijalističkoj kalkulaciji konačno riješena u korist socijalizma. Tek nakon propasti postojećih socijalističkih režima u kasnih osamdesetim i devedesetim godinama 20. stoljeća, ekonomska profesija počinje cijeniti zaključke austrijske škole ekonomije koji su napravljeni više od pola stoljeća ranije. Privatno vlasništvo sredstava proizvodnje i tržišta su potreban element naprednog društva.

Uprkos propasti socijalističkih režima na istoku, nove i prilično divergentne vizije socijalizma – alternative i centralnom planiranju sovjetskog tia i tržišnom socijalizmu Langeovog tipa – dobile su brzu podršku kod radikalne ljevice. Michael Albert i Robin Hahnel su, na primjer, začeli decentralizirani model socijalizma na bazi vijeća/savjeta. Iako njihova zamisao participatornog socijalizma tvrdi da je riješila sve probleme i kontradikcije centralno planiranog i tržišno-baziranog socijalizma, Albert i Hahnel ignoriraju problem kalkulacije i ne uspijevaju da odgovore na optužbu i kritiku Misesa iz 1920. godine.

Od sličnog utjecaja je i rad Murraya Bookchina, koji je odgovor anarho-komunista Misesovom anarho-kapitalističkom studentu, Murrayu Rothbardu. Po mnogima najvažniji ljevičarski anarhist od Kropotkina, Bookchin i njegove anarho-komunističke vizije libertarijanskog municipalizma i socijalne ekologije uživale su značajan rast kod mlađe generacije anarhista, radikalnih čuvara okoliša, i socijalista, čemu svjedoči, između ostalog, i rad Anarhističke Istraživačke Grupe Davida Goodwaya. Ne samo da je rad Bookchina i njegovih učenika potpuno ignorantan u vezi sa debatom o socijalističkoj kalkulaciji, nego Bookchin, kao i Marx, dogmatično poriče da ekonomija kao nauka ima ikakve validne tvrdnje u vezi sa organizacijom društva.

Većina ljudi koji još uvijek prihvataju socijalizam, su se međutim, okrenuli modernoj socijalnoj državi. Neki ljudi, poput Josepha Stiglitza i Hilary Wainwrigt, dali su ozbiljnije razmatranje kritikama socijalizma koje su podigli Mises, Hayek i mlađa generacija austrijske škole ekonomista. Kapitulirali su pred potrebom za privatno vlasništvo i tržišta u sredstvima proizvodnje, ali zazivaju veću ulogu socijalno-regulatorne države u ispravljanju onog što oni smatraju inherentnim manama u strukturama motivacijskih poticaja i svojstvima širenja znanja kod slobodnotržišnog sistema.

Propast socijalizma u istočnoj Europi je zasigurno ponovo oživio mnoge teoretske špekulacije oko alternativnih modela tradicionalnom socijalizmu. Konkretnije, također je i podigao problem ekonomske tranzicije prema tržišnoj ekonomiji. Iako libertarijanci i klasični liberali imaju generalno razumijevanje institucija slobodnog društva, upustili su se u opsežne debate oko specifičnih vrsta reformi potrebnih i brzine kojom se ove reforme mogu aktualizirati u postkomunističkim državama.

Neki ljudi, kao Boettke, su se zalagali za pristup šok terapije koji zahtijeva brzo razmontiranje državne birokracije i regulacija i hitru konverziju državnog vlasništva u privatno. Ovaj pristup bi trebao biti popraćen vjerodostojnim prelaskom na legalni ustavni okvir koji potiče razvoj i osiguranje prava na privatno vlasništvo i slobodnu trgovinu u sredstvima proizvodnje. Metafora narkomana se koristila za ilustraciju problema tranzicije pod socijalizmom: nagli prestanak je najučinkovitija ruta u oporavku ovisnika o heroinu, koliko god bio bolan, radije nego postepeno odvikavanje. Tako se isto smatra da bi ovisnici o socijalističkim društvima na zalasku, trebali biti ubačeni u realno tržište rada što ranije. Postepena reforma pruža previše motivacijski poticaja za povratak birokratije.

Zagovornici postupnog prelaska, kao što je Svetozar Pejovich, odgovaraju da, iako mi na zapadu možda znamo koje su to “prave” institucije koje sačinjavaju slobodno društvo, ne znamo tačno šta građani istočnoeuropskih nacija žele. Oni se čine gorljivo lojalnim destruktivnim nacionalističkim sentimentima i često smatraju institucije uspostavljenje na silu nelegitimnim. Stoga, moguće je da bude potrebno mnogo vremena prije nego što radikalne institucionalne promjene počnu funkcionirati u smislu davanja legitimnosti novom političko-ekonomskom poretku.

Socijalizam u svojim tradicionalnim dimenzijama je očajan neuspjeh. Pad socijalizma ne implicira nužno da će slobodnotržišni kapitalizam pobijediti. Tržišta, profit i gubitak, poduzetništvo i takmičenje su zaista potrebne značajke naprednih društava. Ali ove institucije zahtijevaju povjerenje i legitimnost da bi funkcionirale. Nadalje, tržišne institucije su poprilično sposobne da podržavaju parazitsku socijalno-regulatornu državu. Međutim, potpuna propast socijalizma kao ekonomskog sistema uzrokovala je to da je veći dio socijalističke misli u našoj postkomunističkoj eri konačno postao svjestan potrebe osnovnih tržišnih institucija.

Za dalje čitanje:

Albert, Michael, and Robin Hahnel. The Political Economy of Participatory Economics. Princeton, NJ: Princeton University Press, 1991.

Boettke, Peter J. Calculation and Coordination: Essays on Socialism and Transitional Political Economy. New York: Routledge, 2001.

Bookchin, Murray. Post-Scarcity Anarchism. 2nd ed. Montreal: Black Rose Books, 1986.

Goodway, David, ed. For Anarchism: History, Theory, and Practice. New York: Routledge, 1989.

Lange, Oskar. “On the Economic Theory of Socialism.” On the Economic Theory of Socialism. Benjamin Lippincott, ed. New York: McGraw-Hill, 1964.

Lavoie, Don. Rivalry and Central Planning: The Socialist Calculation Debate Reconsidered. New York: Cambridge University Press, 1985.

Pejovich, Svetozar. “Institutions, Nationalism, and the Transition Process in Eastern Europe.” The Economic Foundations of Property Rights: Selected Readings. Pejovich, ed. Cheltenham, UK: Edward Elgar, 1997.

Prychitko, David L. “Marxism and Decentralized Socialism.” Critical Review 2 no. 4 (Fall 1988): 127–148.

Steele, David Ramsay. From Marx to Mises: Post-Capitalist Society and the Challenge of Socialist Calculation. LaSalle, IL: Open Court, 1992.

Stiglitz, Joseph. Whither Socialism? Cambridge, MA: MIT Press, 1994.

Wainwright, Hilary. Arguments for a New Left: Answering the Free Market Right. Cambridge, MA: Blackwell, 1994.

On Libertarian Socialism, written by David S. D’Amato