Socijalna zaštita

Autor: Brink Lindsey

Socijalna zaštita, koja je također poznata i kao socijalno osiguranje, odnosi se na široki spektar državnih politika koje su dizajnirane isključivo za preraspodjelu dohotka. Takve politike se uopšteno opravdavaju kao kolektivna zaštita protiv različitih životnih opasnosti, uključujući bolesti, starost, invaliditet, nezaposlenost i siromaštvo. U većini današnjih država, socijalne sigurnosti posebno se odnosi na program oporezivanja onih koji trenutno rade kako bi se pružila podrška starijim građanima i invalidima.

Vladini programi koji imaju za cilj ublažavanje ekonomskih poteškoća imaju duboke historijske korijene. Tako se engleski Zakon za siromašne, koji datira još iz 1601. godine, zalagao za nametanje poreza za financiranje utočišta za siromašne i drugih oblika olakšica, a slični zakoni o siromaštvu  usvojeni su i u kolonijama engleskog govornog područja u Sjevernoj Americi. Moderno socijalno osiguranje, onako kako se danas shvata, nastalo je u carskoj Njemačkoj za vrijeme kancelara Otta von Bismarcka. Tijekom 1880-ih, njemački Reichstag usvojio je zakonodavstvo za donošenje zdravstvene zaštite, osiguranja u slučaju nesreće, kao i starosnog i invalidnog osiguranja. Iako su ovi programi bili oblikovani kao „osiguranje“ – koje je novac crpilo od tadašnje radne snage –  za financiranje rashoda koji su se isplaćivali, oni nisu ni u kom slučaju bili aktuarski čvrsti, već su se sastojali od “sistema generacijske solidarnosti” preraspodjele bogatstva od radnika do korisnika. Bismarckovsko socijalno osiguranje pružilo je osnovni model politike socijalnih država što je usvojeno širom svijeta tijekom 20. stoljeća. Tako je u Sjedinjenim Državama, Zakon o socijalnoj sigurnosti, koji je predviđao osiguranje za slučaj nezaposlenosti, starosne mirovine i pomoć obiteljima s djecom koja su bila ovlaštena, potpisan 1935. godine od Franklin D. Roosevelta kao jedan od ključnih elemenata njegovog opsežnog “New Deal ” programa.

Liberali se protive programima socijalne sigurnosti jer uzurpiraju funkcije koje prvoshodno pripadaju onim područjima koja bi trebala biti privatna i dobrovoljna. Prvo, privatna trgovačka preduzeća u potpunosti su u stanju omogućiti mnoge prednosti savremene socijalne države. Osiguravajuća društva mogu zaštititi svoje klijente od potencijalnih rizika od nesreća i bolesti, a penzioni fondovi i investicijske kompanije mogu osigurati penzije. Osim toga, postoji širok spektar od privatnih preduzeća do neprofitnih institucija i inicijativa osmišljenih za unaprijeđenje i postizanje zajedničkih ciljeva, uključujući i zaštitu od rizika.

U nedostatku vladinih programa socijalne zaštite, istina je da neki ljudi – bilo zbog nedostatka predviđanja, nedostatka resursa ili loše sreće – nisu u stanju adekvatno se nositi s različitim rizicima i time bi se suočili s ekonomskim poteškoćama. Stoga, liberali tvrde da bi takvi slučajevi bili marginalni i da bi se mogli riješiti bilo putem privatnih dobrotvonih ustanova ili vladinog programa „socijalne sigurnosne mreže“.

Činjenica je da socijalno osiguranje prekoračuje ograničenu preraspodjelu, koju pruža mreža socijalne zaštite, u kojoj je zapravo cilj osigurati minimalne životne standarde za one koji su u nevolji. Umjesto toga, vlada građane prisiljava na monolitni, obavezujući program, čiji teret (u obliku velikih poreza na plaće) mnogim ljudima iznimno otežava ili u velikom broju slučajeva, čini nemogućim da nastave s privatnim alternativama i individualnim razvojem. Takav oblik prisilnog kolektivizma protivi se svim slobodarskim načelima.

Programi socijalne zaštite širom svijeta trenutno prolaze kroz ozbiljne financijske probleme. U bogatijim zemljama, stanovništvo je sve starije, što znači da broj korisnika socijalne zaštite raste brže od broja tekućih radnika koji financiraju njihove troškove. Stoga stariji ljudi postepeno postaju sve teži teret radniku, ali i državi. Jedin rješenje kada je riječ o ovom pitanju, jeste da se korisnici usluga moraju značajno smanjiti kako bi se izbjegao kolaps cijelog sistema. Tako je prema istraživanju utvrđeno da je godine 1950. bilo 16 radnika u Sjedinjenim Državama za svakog penzionera; danas taj omjer je samo 3 radnika nasprem svakog primatelja socijalne zaštite, a za 20 godina ovaj omjer će pasti na 2 do 1.

Programi u manje razvijenim zemljama također su u nevolji unatoč tome što imaju mnogo mlađu populaciju. Ove zemlje obično imaju velike neformalne sektore ili nelegalne ekonomske aktivnosti – činjenica koja pokreće začarani krug. Budući da mnogi rade u neformalnom sektoru, porezi na plaće (prikupljeni samo u formalnom sektoru) moraju biti veći nego što je potrebno. Ovi visoki porezi na plaće, stvaraju poticaje za još više ljudi da se povuku u neformalni sektor, što zahtijeva još veće stope, a kao posljedica toga kod građana se javlja sve veća i veća potreba za utajom poreza.

Liberali imaju različite pristupe kada se govori o predlaganju alternativa statusu quo socijalne sigurnosti. Neki liberali se suprotstavljaju svim oblicima prisilne preraspodjele dohotka tvrdeći da je u takvo nešto u svakom pogledu nelegitimno, te pozivaju na potpuno ukidanje programa socijalnog osiguranja i sigurnosnih mreža, tvrdeći da postoji svaki razlog za vjerovanje da će tržište i privatne dobrotvorne ustanove ispuniti tu prazninu. Drugi liberali, poput F. A. Hayek i Milton Friedman, tvrde da postoji razlika između politike socijalnog osiguranja i sigurnosne mreže. Hayek, u djelu Ustav slobode, podržava javnu pomoć namijenjenu za siromašne, a kao posljedicu, prihvatio je da je potrebno zahtijevati od ljudi da kupuju osiguranja i time štede novac za penziju kako ne bi postali javni tereti. U djelu Kapitalizam i Sloboda, Friedman se protivio obaveznoj uštedi, ali je predložio “negativni porez na dohodak” koji bi služio kao sigurnosna mreža.

Niz zemalja, od kojih je prvi bio Čile 1981. godine, odustao je se od javnih penzionih sistema generacijske solidarnosti prema obaveznoj privatnoj penziji. Damas, prednosti nekog oblika privatizacije socijalnog osiguranja trenutno su pod intenzivnom raspravom u Sjedinjenim Državama.

Dalja čitanja:

1. Ferrara, Peter J., and Michael Tanner. A New Deal for Social Security. Washington, DC: Cato Institute, 1998.
2. Friedman, Milton. Capitalism and Freedom. Chicago: University of Chicago Press, 1982 [1962].
3. Hayek, F. A. The Constitution of Liberty. Chicago: University of Chicago Press, 1960.
4. Lindsey, Brink. Against the Dead Hand: The Uncertain Struggle for Global Capitalism. New York: Wiley, 2002.
5. World Bank. Averting the Old Age Crisis: Policies to Protect the Old and Promote Growth. New York: Oxford University Press, 1994.