Vanjska politika

Vanjska politika

Autori: Ted Galen Carpenter i Malou Innocent                 

Tokom prvih 150 godina američke nezavisnosi njeni politički lideri i građani težili su držati zemlju van oružanih sukoba koji nisu imali direktni utjecaj na sigurnost same nacije. Dva posebna slučaja – Britansko-američki rat s početkom 1812. godine i Meksičko-američki rat – predstavljaju značajnije konflikte koji su po mišljenjima nekih historičara direktno ugrozili sigurnost Amerike. Američki povod za rat iz 1812. godine bila je zapljena američkih trgovačkih brodova i zarobljavanje njihovih posada koje je provela Britanska kraljevska mornarica kao vid kazne za Ameriku zbog trgovanja sa Napoleonovom Francuskom – neprijateljem Britanije u tadašnjem ratu. Meksičko-američki rat počeo je više od 30 godina kasnije i to nakon što je Meksiko napao američke trupe zbog ranije američke aneksije Teksasa, koji je tada bio nezavisna država. I uprkos ovim sukobima još je postojao otpor u SAD-u prema učešću u onome što se posmatralo kao cinična i nemoralna politika moći koja se praktikovala u međunarodnom sistemu. Međutim, pukotine su se počele javljati u tom kompaktnom neintervenističkom konsenzusu već 1890-ih kada SAD stiču malu i udaljenu koloniju nakon pobjede u Špansko-američkom ratu. Još veće odstupanje od tradicionalne pozicije desilo se 1917. godine kada je predsjednik Woodrow Wilson odlučio uvesti državu u evropski rat. Pa ipak, SAD su otvoreno odbacile izolacionističku politiku tek kada je Drugi svjetski rat potpuno uništio globalnu ravnotežu moći.

Tokom hladnoratovskog perioda, američka savezna vlada je formirala čitavu mrežu formalnih i neformalnih savezništava sa državama širom svijeta. Prvi put u svojoj historiji SAD su preuzele na sebe odgovornost da brane dosta raznolik skup saveznika, klijentskih država i protektorata. Tvorci ove nove politike naglašavali su da je nemogućnost Amerike da ostane izvan Drugog svjetskog rata (što je demonstitrano kroz japanski napad na Pearl Harbor) zapravo diskreditovala dotadašnju američku politiku izolacionizma. Oni su još tvrdili i da opasnost, koju predstavljaju Sovjetski Savez i nepostojanje neke druge sile koja bi mogla stvoriti ravnotežu, ne ostavlja Americi drugi izbor već da sama preuzme globalnu ulogu sa ciljem da se suprotstavi SSSR-u.

Međutim, Sovjetsko carstvo se na kraju raspalo, a američka politika globalnog intervencionizma ostala je dominantna. Štaviše, u prvoj deceniji nakon hladnog rata SAD su preuzele još i dodatne obaveze u sferi sigurnosti. Pokrenuta je inicijativa za proširenje NATO članstva i podržane su vojne misije izvan tradicionalnog ciljnog područja, kao što su one u Bosni i Kosovu. Veliki broj američkih političkih lidera prihvatio je i doktrinu humanitarnih vojnih intervencija – koncept koji bi mogao SAD uključiti u širok spektar sukoba.

Zagovornici trenutne politke insistiraju na stavu da bi umanjivanje vodeće svjetske uloge Washingtona stvorilo nestabilnosti u Evropi, Istočnoj Aziji i drugim regijam širom svijeta. Ove nestabilnosti bi ugrozile američke ekonomske i sigurnosne interese i mogle bi čak voditi i do nacionalističkih rivalstava kakva su u ranijim periodima proizvela dva svjetska rata. Zagovornici nešto suzdržanije politike strateške nezavisnosti SAD-a na to odgovaraju svojimstavom da su ti najgori scenariji malo vjerovatni. Oni tvrde da globalna intervencionistička uloga također ima svoje cijene i rizike koji mogu biti veoma štetni. SAD su već ranije upletene u dvije misije očuvanja mira na Balkanu tokom 1990-ih, a trenutno se rizikuje i pogoršanje odnosa sa Kinom zbog američkog obavezivanja da brani Tajvan kao svoju klijent-državu.

Washington je i na napade 11. septembra 2001. godine odgovorio sa još sumnjivijom vanjskom politikom. Tada je, nakon napada al-Qaede, administracija predsjednika Busha pokrenula „Globalni rat protiv terorizma“ kao operaciju koja je trebala ukloniti islamski ekstremizam, privesti teroriste pravdi i spriječiti teroriste u pokušajima da steknu dovoljno resursa kako bi mogli isfinancirati novi napad na američko tlo.

Prvo bojište ove nove kamplanje bilo je u Afganistanu gdje su se sukobile američki NATO saveznici i Talibanski režim koji je skrivao članove al-Qaede. Drugo bojiše bio je Irak i taj rat se danas često posmatra kao sukob koji je Amerika sama odabrala i to pogrešno. Svrha tog rata je trebala biti da se iračkom lideru i vođi Ba’ath partije Saddamu Husseinu oduzme navodno oružje masovnog uništenja i Irak pretvori u demokratsku državu i model za čitav Bliski istok koji bi promovisao stvaranje režima koji su više prijateljski nastrojeni prema SAD. Navodi o postojanju oružja masovnog uništenja pokazali su se neosnovanima, a plan Washingtona da se preprave režimi na Bliskom istoku pokazao se naivnim. Nažalost, rat u Iraku je stvorio prazninu i vakum moći u regionu te pretvorio više od 2.5 miliona Iračana u interno raseljena lica. Također je i pojačao problem islamskog ekstremizma i raniju ravnotežu moći pomjerio u korist Irana. Rat je i podijelio američku javnost te je, u momentu kada je ovo pisano, prouzrokovao smrt više od 3.800 američkih vojnika i državu koštao preko 590 milijardi dolara.

Američka globalna politika intervencionizma imala je dubok i izuzetno negativan utjecaj i na unutrašnju politiku, jer je državu transformisala ekonomski, društveno i politički. Hladni rat je podstaknuo stvaranje velike i skupe vojne strukture i uprkos činjenici da je on odavno gotov, potrošnja novca na vojne potrebe ostaje ogromna – trenutno više od 650 milijardi dolara godišne, što uključuje i ratove u Iraku i Afganistanu. Protivnici intervencionizma naglašavaju da vojni izdaci SAD daleko nadmašuju one u drugim industrijaliziranim državama. Tako, recimo Japan, troši samo 41 milijardu dolara, a Njemačka samo 28 milijardi dolara na vojne izdatke. Svaki pojedini Amerikanac mora godišnje platiti više od 1000 dolara da se finansiraju ovi vojni izdaci, dok svaki Njemac plaća oko 260 dolara te Japanac oko 310 dolara. Zapravo, SAD sada troše više na vojsku, nego ostatak svijeta sveukupno. Ova ogromna nejednakost predstavlja pravu mjeru finansijskih troškova neophodnih za održavanje vanjske politike koja osigurava globalno vodstvo SAD.

I „Globalni rat protiv terorizma“ je imao značajan utjecaj na unutrašnju politiku, jer su zbog njega ograničene građanske slobode, stvorena je nametljivija savezna vlada i masovno su se povećali troškovi i deficit. „Globalni rat protiv terorizma“ pokazuje da je nemoguće istovremeno i podržavati američki intervencionizam i biti proponent slobodnog tržišta i ograničenja vlade. Uz to, vlada često i manipuliše američkom ekonomijom u ime nacionalne sigurnosti. Nasuprot stanju prije Drugog svjetskog rata, strukture nacionalne sigurnosti danas imaju značajnu ekonomsku moć. Pojava firmi vrijednih više milijardi dolara i fokusiranih na vojno-odbrambenu sferu, čiji je glavni kupac Pentagon, dodatno ukazuje na ovu činjenicu. Također su se pojavila i nova ograničenja na trgovinu koja je prije samo par decenija bilo nemoguće zamisliti. Na države koje su označene kao protivnici SAD primjenjuje se trgovinski embargo. Pored tih formalnih sankcija postoji i niz drugih restrikcija na izvoz onih tehnologija za koje je vlada ocijenila da ih je moguće koristiti u vojne svrhe ili povezati sa pitanjima nacionalne sigurnosti.

Protivnici intervencionizma tvrde da ta politika nije uzrokovala samo jačanje savezne vlade na uštrb privatnog sektora, nego je utjecala i na promjene u samoj saveznoj vladi. U praksi vođenja vanjske politike tokom hladnog rata značajno je ojačala izvršna grana vlasti. Ispunjavanje globalnih obaveza zahtijeva pouzdanost, brzinu (a često i tajnost) Washingtona pri djelovanju. Ovi zahtijevi intervencionističke vanjske politike su u direktnom sukobu sa ustavnom podjelom odgovornosi i vlasti. Stalno uplitanje Kongresa u vanjskopolitički proces bi povećalo trajanje procesa, poremetilo nacionalno jedinstvo i stvorilo sumnje o konstantnosti američke politike.

Mnogi tvrde da je održavanje ove intervencionističke politike dovelo do stvaranja „imperijalnog predsjedništva“ odnosno da su osobe na čelu izvršne vlasti navikle na mogućnost da koriste vojsku u skladu sa vlastitom definicijom nacionalnog interesa. Harry Truman je unilateralno odlučio da pošalje više od 300.000 američkih vojnika u Koreju, što je bio jedan od najočiglednijih primjera predsjedničkog vođenja rata u periodu hladnog rata, ali ne i jedini. Debata o narušavanju autoriteta Kongresa od strane izvršne vlasti u kontekstu vojnih pitanja traje i sada kada je hladni rat već davno završen, što se može vidjeti i kroz primjer da je Administracija predsjednika Clintona u martu 1999. godine donijela odluku da bombarduje Jugoslaviju bez traženja odobrenja od Kongresa.

Ovo gotovo rutinsko zaobilaženje ovlasti Kongresa postalo je alarmantno. Glavni razlog zašto su Očevi Osnivači dali značajan autoritet zakonodavnoj, a ne izvršnoj vlasti, bio je upravo da se osigura da niti jedna osoba neće moći tek tako odvesti državu u rat. Oni su zaključili da bi takva moć u rukama samo jedne osobe (izabrane ili ne) bila više karakteristična za carstva i apsolutne monarhije i da nije primjerena za ustavnu republiku kakvu su htjeli stvoriti.

Tokom svog „Globalnog rata protiv terorizma“, Bushova Administracija je često prekoračivala svoje ustavne ovlasti, čak i tvrdeći da ima pravo da bilo kojeg Amerikanca proglasim sumnjivcem za terorističku aktivnost i „neprijateljskim borcem“ te mu oduzme ustavno zagaranovana prava sve dok traje rat protiv terorizma.

Proponenti aktivne uloge SAD u svijetu tvrde da Amerika ima nevojerovatnu priliku i odgovornost da, kako je to senator Rishard Lugar rekao, „rukovodi svijetom“. Odbaciju zahtijeve za manje intervencionističkom politikom kao opasni ponovni rast izolacionizma po kojem bi se Amerika trebala, po riječima tadašnjeg minsitra odbrane Williama Cohena, „ponašati kao da se mi možemo zatvoriti u neku kontinentalnu čahuru i posmatrati kako se događaju odvijaju gledajući CNN.“ 

Većina zagovornika neintervencionizma ili strateške nezavisnosti zapravo ne želi da SAD postanu izolirana država. Oni tvrde da postoji niz drugih načina za angažman u svjetskoj politici i da se SAD mogu i trebaju aktivno uključiti u te odnose i ekonomski i kulturno pa čak i diplomatski. Oni tvrde da se samo vojna sfera mora značajno ograničiti. Amerika bi trebala prepoznati da se svijet bitno promijenio od ranih godina hladnog rata i da više nema prijetnje koja bi se mogla porediti sa onom kakvu je predstavljao Sovjetski savez, jer to nisu ni al-Qaeda ni druge terorističke mreže. Danas postoji i niz uspješnih država koje imaju mogućnost da, umjesto da se oslanjaju na SAD, preuzmu daleko veću odgovornost za vlastiti odbranu i za sigurnost i stabilnost njihovih regiona. Proponenti strateške nezavisnosti smatraju da bi SAD mogle imati daleko manju i jeftiniju vojsku kada bi Washington prestao insistirati na ulozi globalnog policajca i umjesto toga prebacio fokus na suočavanje sa drugim značajnim problemima koji mogu predstavljati prijetnju američkom narodu. I, što je još važnije, Amerika bi time smanjila rizik za sebe, jer bi dozvolila da druge države vode računa o problemima u svom okruženju. Prema ovoj logici, države-članice EU, a ne NATO predvođen SAD-om, bi trebale da se bave nesuglasicama na Balkanu. Japan i druge azijske države bi trebale biti odgovorne za rješavanje kriza na Korejskom polutoroku i Tajvanskom morskom prolazu.

Također, SAD ne trebaju umanjivati svoju poziciju ekonomske sile ili zanemariti svoj širok diplomatski utjecaj. Prema libertarijanskoj vanjskoj politici neintervencionizma, američka upotreba vojne sile trebala bi se ograničiti samo na slučajeve zaštite teritorijalnog integriteta, nacionalnog suvereniteta ili situacije gdje je ugrožena sloboda SAD-a te bi se trebala ograničiti i savezna vlada kroz njeno vraćanje na ustavno propisane ovlasti i ravnotežu moći zakonodavne i izvršne vlasti. 

Dosta široka te često i žestoka rasprava o odgovarajućem obimu sigurnosno-odbrambenog angažmana i obaveza SAD-a već je počela da se formira tokom ranih godina 21. stoljeća. Rezultat te debate će vjerovatno odrediti američku ulogu u svijetu u narednim godinama.

ZA DALJE ČITANJE:

Bandow, Doug. Foreign Follies: America’s New Global Empire. Longwood, FL: Xulon Press, 2006.

Carpenter, Ted Galen. Peace and Freedom: Foreign Policy for a Constitutional Republic. Washington, DC: Cato Institute, 2002.

Dempsey, Gary T. Fool’s Errands: America’s Recent Encounters with Nation Building. Washington, DC: Cato Institute, 2001.

Lynch, Tim, and Gene Healy. Power Surge: The Constitutional Record of George W. Bush. Washington, DC: Cato Institute, 2006.

Taft, Robert A. A Foreign Policy for Americans. New York: Doubleday, 1952.

Categories: Politika

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *