Buchanan, James

Autor: Peter T. Leeson

James M. Buchanan je jedan od tvoraca teorije javnog izbora i među uticajnijim ekonomistima 20. vijeka. Zajedno s Gordonom Tullockom, Buchanan je revolucionirao način na koji ekonomisti gledaju na političku ekonomiju uvodeći motivacijsku simetriju između javnih i privatnih aktera. Prije njegovih doprinosa, bila je standardna praksa gledati na tržišne neuspjehe kao prima facie dokaze o potrebi za intervencijom vlade. Teorija javnog izbora prisilila je istraživače i stručnjake da se suoče sa činjenicom da vladini neuspjesi mogu biti gori od tržišnih neuspjeha koji se pretpostavljaju državi kako bi ih ispravila.

James Buchanan rođen je u oktobru 1919. godine. Nakon služenja u američkoj mornarici, upisao je doktorski studij ekonomije na Univerzitetu u Chicagu, gdje je doktorirao ekonomiju 1948. godine. Predmet teorije cijena koji je vodio njegov mentor, Frank Knight, uvjerio je Buchanana da je tržište najprikladnije sredstvo za ostvarenje ciljeva kojim je težio kao klasični liberal. Osim što je bio izložen Knightovom radu dok je bio u Chicagu, Buchanan se također upoznao sa spisima Knuta Wicksella i talijanske škole javnih finansija, što je sve imalo dubok utjecaj na njegov doprinos političkoj ekonomiji.

Između 1956. i 1969. godine, Buchanan je predavao na Univerzitetu Virdžinije i Virdžinijskom politehničkom institutu (VPI). Dok je bio na VPI, Buchanan je osnovao Centar za proučavanje javnog izbora. Godine 1983. prešao je sa Centrom na univerzitet George Mason. Godine 1986. Buchanan je dobio Nobelovu nagradu za ekonomsku nauku. Među njegovim najznačajnijim djelima su ‘Račun saglasnosti’ (1962), sa koautorom Gordononom Tullockom, te ‘Trošak i izbor’ (1969). Kasnije je svoju pažnju posvetio pitanjima socijalne filozofije, objavljivanjem djela: ‘Granice slobode’ (1975); ‘Sloboda, tržište i država’ (1986) i ‘Ekonomija i etika ustavnog poretka’ (1991). U ovim radovima je iznio kontraktarijansku (‘ugovornu’) teoriju političke filozofije koja je naglasila potrebu za uspostavljanjem „pravila igre“ kako bi se ograničili samointeresni politički akteri tamo gdje njihovi interesi nisu u skladu sa interesima javnosti.

Buchanan je najpoznatiji po knjizi ‘Račun saglasnosti’, koju je napisao zajedno sa Gordonom Tullockom. Ovaj rad otvorio je teoriju javnog izbora, još uvijek u povoju, i preusmjerio pažnju profesije na realističku nasuprot romantičnoj koncepciji politike. Protiv prevladavajuće tendencije u političkoj ekonomiji, Buchanan i Tullock su tvrdili da privatni troškovi i koristi usmjeravaju donošenje odluka pojedinaca u politici baš kao i na tržištu. Jednostavno, prelazak iz privatne u javnu sferu ne transformira interese onih koji primarno gledaju na svoje interese u one koji su posvećeni javnom dobru. Prikazivanje političara kao dobronamjernih despota je stoga budalasto. Realistične političke analize moraju početi sa istim pretpostavkama o racionalno, samointeresnom ponašanju ponašanju baš kao i ekonomske analize.

Buchananova “ekonomija politike” transformisala je političku ekonomiju na nekoliko frontova. U zaključcima su implicitno postavljena pitanja koja se odnose, između ostalog, na probleme funkcionalnog finansiranja, teorije stremljenja rentama i kratkovidne političke pristrasnosti demokratije. Možda i najvažnije za zagovornike tržišta, njegova teorija pružila je snažno upozorenje protiv vladine intervencije. Da bismo vjerovali da vlada može ispraviti tržišne neuspjehe, prvo moramo pretpostaviti da politički agenti zaduženi za ovaj zadatak žele da slijede javno dobro. Buchanan je također tvrdio protiv sposobnosti političkih aktera da identificiraju javno dobro. Pored toga, mi pretpostavljamo da će, kada se suoče sa izborom između upotrebe moći za privatne svrhe i korišćenja za javne svrhe, političari izabrati ovo drugo. Ali ako su politički akteri zainteresovani za seben baš kao privatni akteri odgovorni za tržišni neuspjeh, zašto bi ta pretpostavka bila istinita?

Logika Buchananovog uvida sugerira da će pozivi na državnu intervenciju često patiti od zablude “Carskog pjevačkog natjecanja”. Prema drevnoj anegdoti, car je poželio da odredi koji je od dva pjevača superiorniji u toj vještini. Tako je održao takmičenje u kojem su obojica pjevala za njega. Na dan takmičenja, kralj je poslušao prvog pjevača, i opravdano bivajući užasnutim onim što je čuo, automatski je proglasio drugog pjevača pobjednikom jer je smatrao da od toga gore ne može. Problem je, naravno, u tome što je, u stvarnosti, drugi pjevač možda bio čak i gori od prvog. Ta priča sugeriše da su oni koji posmatraju tržišni neuspjeh spremni da automatski reaguju pozivajući na korekciju vlade bez prethodnog razmatranja šta ta „ispravka“ podrazumijeva. Ako dozvolimo simetriju između motivacije pojedinaca u politici i na tržištu, znači da postoji dobar razlog za mišljenje da će u mnogim slučajevima neuspjeh vlade biti gori nego na tržištu. Ovo razmišljanje je posebno tačno ako su ograničenja nepoželjnog ponašanja s kojima se donosioci odluka suočavaju u političkoj sferi slabiji od onih s kojima se suočavaju donosioci odluka na tržištu.

Kao posljedica ovih zaključaka, Buchanana zanima kako učinkovito dizajnirati pravila koja obvezuju vladare i sprječavaju ih da slijede lične ciljeve na štetu društva. On vidi ustav kao ključni mehanizam političkog ograničenja i pravi razliku između dva nivoa pravila. Prvi nivo uspostavljaju sveobuhvatna pravila igre. Ona uspostavlja “pravila o pravilima”, da tako kažemo. Ovaj nivo je oblast ustava. Drugi nivo odnosi se na strategije koje pojedinci prate u okviru pravila uspostavljenih na prvom nivou. Ovaj nivo je oblast politike. Uspostavljanje ustava za zavještanje odgovarajućih pravila na meta nivou, oblikovat će podsticaje koji usmjeravanju donošenje pravila na drugom nivou, gdje se implementiraju politike koje direktno utiču na građane.

Buchananovi uvidi imali su dubok uticaj na način na koji politički ekonomisti vide odnos vlade prema tržištu. Sada je u velikoj mjeri tačno da se „troškovi javnog izbora“ vladinih aktivnosti uzimaju u obzir prilikom odlučivanja o poželjnosti predloženih intervencija. U najmanju ruku, Buchananov rad prisilio je političke ekonomiste da preispitaju kako modeliraju ponašanje političkih aktera i da ocjenjuju vladine akcije ne kao da ih poduzimaju anđeli, već umjesto toga, pravi i nesavršeni ljudi.

Reference i dalja čitanja:

Boettke, Peter. “Hayek, Arrow, and the Problems of Democratic Decision-Making.” Journal of Public Finance and Public Choice 20 no. 1 (2002): 9–21.

———. “James M. Buchanan and the Rebirth of Political Economy.” Against the Grain: Dissent in Economics. Steve Pressman and Ric Holt, eds. Aldershot, UK: Edward Elgar Publishing, 1998.

Boettke, Peter, and Peter Leeson. “Liberalism, Socialism and Robust Political Economy.” Journal of Markets and Morality 7 no. 1 (2004): 99–111.

Mitchell, William, and Randy Simmons. Beyond Politics: Markets, Welfare and the Failure of Bureaucracy. Boulder, CO: Westview Press, 1994.

Wagner, Richard. To Promote the General Welfare: Market Processes vs. Political Transfers. San Francisco: Pacific Research Institute, 1989.