Friedman, Milton

Autor: Aaron Steelman

Milton Friedman je bio američki ekonomist i vodeći predstavnik Čikaške škole ekonomije tokom posljednje polovine 20. vijeka. Friedman je dobio Nobelovu nagradu 1976. godine, dao kolosalan doprinos u nekoliko grana ekonomske teorije, istovremeno pišući i govoreći o pitanjima javne politike iz perspektive slobodnog tržišta. Njegova kombinacija tehničke oštroumnosti i političkog lobiranja učinila ga je jednim od najuticajnijih ekonomista i liberala njegove generacije.

Friedman je rođen u New Yorku, u imigrantskoj porodici iz srednje Evrope koji su se preselili u sjeverni New Yersey kada je Friedman bio dijete. Nakon što je diplomirao na Rutgersu 1932. godine, Friedman je nastavio postdiplomske studije ekonomije na Univerzitetu u Chicagu, koji će postati njegov intelektualni dom tijekom većine najproduktivnijeg perioda Friedmanove bogate karijere. Dok je bio u Chicagu, upoznao je kolegicu sa studija, Rose Director, koja će mu postati supruga, doživotni partner i nerijetko koautor. 1998. godine objavili su svoje memoare, “Dvoje srećnih ljudi”.

Friedman je magistrirao u Chicagu 1933. godine, a zatim je prihvatio stipendiju na Kolumbija Univerzitetu. Dok je bio na Kolumbiji, također je bio zaposlen u Nacionalnom birou za ekonomska istraživanja, gdje je usko surađivao s budućim nobelovcem Simonom Kuznetsom na studiji pod nazivom “Prihodi od neovisne profesionalne prakse”. Ta studija mu je ujedno i poslužila kao doktorska disertacija koju je 1946. godine odobrio fakultet sa Kolumbije.

Tokom Velike depresije i Drugog svjetskog rata, Friedman je u Washingtonu, DC, kratko vrijeme predavao na Univerzitetu Wisconsin i Univerzitetu Minnesota, prije nego što se u septembru 1946. vratio na Univerzitet u Chicagu, gdje će provesti sljedećih 30 godina, odlazeći u penziju 1977. On i Rose su se tada preselili u Kaliforniju, gdje je prihvatio poziciju u think thanku Hoover na Sveučilištu Stanford, koju je obavljao do svoje smrti.

Friedmanov doprinos ekonomiji bio je ogroman i dalekosežan. 1953. godine objavio je ‘Eseje pozitivne ekonomije’. Uvodni je esej iznio njegov temeljni metodološki položaj:

“Relevantno pitanje koje se postavlja o „pretpostavkama“ teorije nije da li su one opisno „realistične“, jer one to nikada nisu, već jesu li one dovoljno dobra aproksimacija za svrhu koja koja nam treba. A na ovo pitanje može se odgovoriti samo uvidom da li teorija djeluje, što znači daje li dovoljno precizna predviđanja.” U intervjuu iz 1996. godine, on je pojašnjavao: “Vrijednost teorije zavisi od toga da li su njezine implikacije opovrgnute, a ne od realisitčnosti ili nerealisitčnosti njenih pretpostavki.”

Friedmanova metodološka pozicija, koju je zauzela većina njegovih kolega iz Chicaga i na kraju dobar dio profesije, postavila je osnovu za važan empirijski rad i elegantno matematičko modeliranje koji su pomogli ekonomistima da bolje razumiju svijet.

Također je Čikašku školu staviila u sukob sa Austrijskom školom, čiji su zagovornici prihvatali mnoge protržišne pozicije kao Friedman, ali koji su tvrdili da ekonomisti moraju svoj rad temeljiti na skupu pretpostavki za koje se može dokazati da su logički ispravne.

Osim toga, Austrijanci su tvrdili da je većina ekonomskog empirijskog rada ograničene vrijednosti, jer društveni naučnici ne mogu modelirati ljudsko ponašanje na isti način na koji prirodni naučnici modeliraju svoje predmete proučavanja. Može se reći, na primjer, da će kontrola cijena dovesti do nestašica, ali veličinu tog nedostatka bit će teško, ako ne i nemoguće predvidjeti.

Iako je Friedman smatrao da je “Teorija funkcije potrošnje” njegov najznačajniji doprinos, njegov rad na području monetarne teorije zasigurno je bio njegov najuticajniji rad. Inflacija, slavno je tvrdio Friedman, bila je uvijek i svugdje monetarni fenomen. To u osnovi ne uzrokuju sindikati koji zahtijevaju veće plaće za svoje članove, povećavajući tako troškove rada i cijene robe. Niti je to proizvod kompanija koje imaju veliku tržišnu moć i naplaćuju monopolističke cijene. Umjesto toga, uzrokovana s previše novca koji juri premalo dobara. Centralne banke, zaključio je Friedman, trebaju se usko usredotočiti na održavanje cjenovne stabilnosti i usvojiti pravila koja bi osigurala takav ishod.

Godine 1963. Friedman je s Annom J. Schwartz objavio “Monetarnu povijest Sjedinjenih Država, 1867-1960”. Knjiga je obuhvatala gotovo stoljeće monetarne povijesti, ali njezin se najvažniji dio bavio onim što su autori nazvali “velikom kontrakcijom”. Friedman i Schwartz tvrdili su da Velika depresija nije uzrokovana neuspjehom tržišnog sistema. Umjesto toga, tvrdili su, Federalne rezerve vodile su monetarnu politiku koja je bila ekscesivno čvrsta, što je dovelo do naglog pada ekonomske aktivnosti. ‘Monetarna povijest’ bila je rijetko znanstveno dostignuće: imala je veliki utjecaj kako u ekonomskoj profesiji, tako i među kreatorima politika.

U svom predsjedničkom obraćanju Američkom ekonomskom udruženju 1967. godine, Friedman je doveo u pitanje teorijsku i empirijsku valjanost „Phillipsove krivulje“, statističkog odnosa koji je navodno pokazivao trajnu uslovljenost i kompromis između nezaposlenosti i inflacije. Ta je uslovljenost podrazumijevala skup izbora za društvo. Ako želite veću zaposlenost, jednostavno ste morali povećati ponudu novca. To bi zauzvrat stvorilo veću inflaciju, što bi moglo biti prihvatljivo s obzirom na trenutne okolnosti. Suprotno tome, ako inflacija postane previsoka, moglo bi se jednostavno ograničiti novčanu masu i prihvatiti veću nezaposlenost. Nije iznenađujuće da su ove ideje bile popularne kod aktivnih kreatora politika. Friedman je osporio ove zaključke, tvrdeći da je kompromis između nezaposlenosti i inflacije bio privremen i rezultat tek nepredviđenih promjena u inflaciji. Javnost je, tvrdio je, bilo teško sistematski zavarati, a tvorci politika nisu mogli lako manipulirati ekonomijom. Ovako je to Friedman atikulirao:

“Dok su poslodavci i radnici shvatili što se događa, svaka uslovljenost bi nestala. Uveo sam koncept „prirodne stope nezaposlenosti“ kojoj bi razina nezaposlenosti težila bez obzira na stopu inflacije, kada bi ekonomski akteri došli do očekivanja te stope inflacije. Da bi se nezaposlenost održala ispod prirodne razine potrebna je ne samo inflacija, nego i ubrzanje inflacije.”

Friedmanovu su tvrdnju ekonomisti Edward Prescott i Finn Kydland kasnije rafinirali i proširili, a ona će postati sve prihvaćenija jer je stagflacija zahvatila američko gospodarstvo 1970-ih.

Dok se Friedman bavio tehničkim ekonomskim istraživanjima na najvišim razinama, također se aktivno bavio pitanjima javne politike. Godine 1962. objavio je djelo “Kapitalizam i sloboda”, proizvod niza predavanja koje je održao na koledžu Wabash 1956. Iako je namijenjena široj publici, knjiga sadrži sofisticirane i ponekad tehničke argumente za niz prijedloga o slobodnom tržištu, koji su svi predstavljeni u jasnoj i dostupnoj prozi. Na primjer, Friedman je pozvao na uspostavljanje jednostrane slobodne trgovine i fleksibilnih tečajeva, uveo ideju o školskim vaučerima i zalagao se za privatizaciju socijalnog osiguranja. Također, kao što naslov knjige sugerira, Friedman je tvrdio da je ekonomska sloboda nužan preduvjet političke slobode, prijedlog koji su kritizirali mnogi politolozi. Što se tiče ‘Kapitalizma i slobode’, Friedman je jasno rekao da vjeruje da je neka državna umiješanost potrebna ako bi trebalo funkcionirati stabilno i prosperitetno društvo. “Dosljedni liberal nije anarhist”, napisao je. Ipak, kasnije je odbijao ili u velikoj mjeri diskvalificirao svoju podršku za određene vladine intervencije koje je branio u knjizi, poput antitrustovskih zakona kako bi se suprotstavili monopolima. Empirijski rad njegovih kolega sa sveučilišta u Chicagu pokazao je, po Friedmanu, da su antitrustovski zakoni češće kontraproduktivni nego korisni. Njegovo zalaganje za politiku temeljilo se na postojanom vjerovanju u ljudsku slobodu – u liberalizam – kao i na nalazima moderne ekonomske znanosti.

Friedman je bio autor kolumne za Newsweek od 1966. do 1983. godine, kao i Paul Samuelson, dugogodišnji Friedmanov prijatelj i vodeći keynesijski ekonomist 20. stoljeća tijekom većeg dijela ovog razdoblja. Neki od Friedmanovih članaka iz Newsweeka kasnije su prikupljeni u dvije antologije, “Protest” ekonomista i “Nema takve stvari poput besplatnog ručka”.

Možda više od bilo kojeg drugog napora, “Sloboda izbora”, napisana sa suprugom, približila je liberalne ideje Friedmanovih širem auditoriju. Autori u svom predgovoru uspoređuju ‘Slobodu izbora’ sa djelom ‘Kapitalizam i slobodu’, primjećujući da je novi svezak manje apstraktna i konkretnija knjiga. “Čitaoci ‘Kapitalizma i slobode’ pronaći će ovdje potpuniji razvoj filozofije koja prožima obje knjige – ovdje ima više matica i šerafaa, a manje teorijskog okvira.” Osim toga, oni su napisali da je veliki dio analize u ‘Slobodi izbora’ inspirisan radom koji su 60-ih i 70-ih  godina obavili ekonomisti javnog izbora koji su politički sistem, poput ekonomskog, modelirali kao tržište sa zainteresiranim akterima. ‘Sloboda izbora’ postala je bestseler, prodavši se u više od 400.000 primjeraka već uprvoj godini. Možda je još važnija bila istoimena serija u 10 nastavaka na PBS-u, a koja je pratila štampano izdanje. Svaka epizoda bavila se poglavljem u knjizi, nakon čega su uslijedile rasprave u kojima je Friedman adresirao kritičare. Emisija je ostvarila ogroman uspjeh donoseći liberalizam u dnevne sobe hiljada ljudi koji nisu bili upoznati s takvim idejama.

Friedman je služio kao ekonomski savjetnik Barryju Goldwateru tokom njegove predsjedničke kandidature 1964. godine, kao i predsjednicima Nixonu i Reaganu. Iako je imao njihovo poštovanje i pažnju, oni često nisu slijedili njegove savjete. Najteži primjer bio je Nixonovo nametanje kontrole plaća i cijena 1971. godine, što je Friedman naširoko kritikovao. Friedman je također bio nepokolebljivi protivnik regrutovanja, uvjerljivo tvrdeći da je volonterska vojska bila i pravednija i efikasnija. Pored toga, Friedman se aktivno zalagao za ograničenje poreza i potrošnje na državnom nivou; u stvari, on je u Michiganu govorio u prilog takvim prijedlozima kada je obaviješten da je dobio Nobelovu nagradu. Također je potrošio dosta energije promovirajući školske vaučere, u svrhu čega je osnovao Milton i Rose D. Friedman Fondaciju za promovisanje slobode izbora u obrazovanju 1996. godine.

Friedman je umro 2006. godine, a preživjeli su ga supruga Rose, kćerka Janet i sin David, takođe ekonomista. “Milton Friedman je bio gigant”, izjavio je Paul Samuelson nakon Friedmanove smrti. „Nijedan ekonomista 20. vijeka nije imao njegovu važnost u pomjeranju američke ekonomske profesije od 1940. godine do danas.“

Izvori i dalja čitanja:

Friedman, Milton. Capitalism and Freedom. Chicago: University of Chicago Press, 1962.

———. Essays in Positive Economics. Chicago: University of Chicago Press, 1953.

———. “The Role of Monetary Policy.” American Economic Review 58 no. 1 (March 1968): 1–17.

———. A Theory of the Consumption Function. Princeton, NJ: Princeton University Press, 1957.

Friedman, Milton, and Rose D. Friedman. Free to Choose. New York: Harcourt Brace Jovanovich, 1980.

———. Two Lucky People: Memoirs. Chicago: University of Chicago Press, 1998.

Friedman, Milton, and Anna J. Schwartz. A Monetary History of the United States, 1867-1960. Princeton, NJ: Princeton University Press, 1963.

Hetzel, Robert L. “The Contributions of Milton Friedman to Economics.” Federal Reserve Bank of Richmond Economic Quarterly 93 no. 1 (Winter 2007): 1–30.