Globalizacija

Autor: Johan Norberg

Globalizacija je termin koji se koristi za opisivanje stanja koje prevladava kada se komunikacija, ljudi, roba, usluge i kapital slobodnije kreću preko granica. Često je globalizacija rezultat tehnološkog poboljšanja koje olakšava komunikaciju i transport i ekonomsku liberalizaciju koja ljudima daje slobodu da ih koriste. To je najvažniji međunarodni fenomen s početka 21. stoljeća koji se dotiče gotovo svih aspekata života, politike i poslovanja.

Libertarijanci tradicionalno promoviraju globalizaciju zbog njenih oslobađajućih učinaka na život ljudi. Globalizacija je međunarodno širenje slobodnih tržišta i otvorenih društava. Zapravo, to je kapitalizam bez granica. U zatvorenim društvima ljudi su ograničeni na ono što se razvija lokalno; kupuju proizvode proizvedene od lokalnog dobavljača, rade za lokalne poslodavce, a novac moraju posuditi od lokalne banke.

Globalizacija nam omogućuje interakciju po izboru, kao i da kupujemo, radimo i posuđujemo od drugih poslodavaca i dobavljača koji nisu lokalni. Ti veći horizonti omogućavaju ljudima slobodu da traže alternative i dostojanstvo da sami postavljaju vlastite uvjete za suradnju s drugima.

Globalizacija također povećava materijalni napredak. Kad potrošači mogu birati alternative, domaća poduzeća su izložena konkurenciji najučinkovitijih svjetskih alternativa, što ih prisiljava da potraže načine kako poboljšati i pojeftiniti svoje proizvode i usluge. To također znači da je svaki posao i država u stanju specijalizirati se u proizvodnji onoga što najbolje radi, uvozeći drugu robu iz zemalja u kojima je ista jeftinije proizvedena, povećavajući na taj način ukupnu svjetsku proizvodnju. Kao posljedica ovog materijalnog napretka slijedi to što se ideje i tehnologije lako prenose preko granica, a kapital se može slobodno kretati do mjesta s najperspektivnijim idejama i inovacijama.

Globalizacija je posebno važna za siromašne zemlje. U otvorenom svijetu, one mogu upotrijebiti tehnička i poslovna rješenja za koja je bogatim zemljama trebalo mnogo generacija i milijardi dolara da ih razviju, mogu privući ulaganja bogatih nacija, a robu mogu prodati na bogatijim tržištima. Ova sposobnost preskakanja čitavih faza industrijskog razvoja objašnjava zašto su zemlje s otvorenom ekonomijom upravljenom vladavinom prava rasle brže kako se bogatstvo u ostatku svijeta povećavalo. Od 1780. godine Engleskoj je trebalo 60 godina da udvostruči svoj nacionalni dohodak. Međutim, Švedska je uspjela ostvariti isti podvig u 40 godina nakon 1880., 100 godina kasnije. Još 100 godina kasnije, Tajvanu i Južnoj Koreji trebalo je samo 10 godina da učine isto.

Može se zaključiti da je klasični liberalizam kao politički pokret nastao u okviru kampanje za slobodnu trgovinu u 19. stoljeću, koju su liberali doživljavali kao način promicanja međunarodnog mira, individualne slobode i materijalnog napretka. Sredinom 19. stoljeća liberalizam je uspio konsolidirati gotovo cijelu Europu u područje slobodne trgovine, obilježeno slobodom kretanja kapitala, dobara i ljudi. Uspjeh liberalizma u ovoj oblasti ubrzao je industrijsku revoluciju i izazvao ekonomsku konvergenciju među evropskim nacijama. Ovo prvo razdoblje globalizacije nije završeno utoliko što je veći dio svijeta bio prisiljen na monopolističke trgovinske odnose kroz kolonizaciju. Nažalost, otvorenost u trgovini koja je obilježila zadnju trećinu 19. stoljeća urušila se pod pritiskom pojačanog nacionalizma i protekcionizma koji je pratio razdoblje neposredno prije Prvog svjetskog rata. Rat je, naravno, označio povratak snažnih protekcionističkih barijera među narodima.

Tek krajem Drugog svjetskog rata globalizacija se ponovo pojavila. Snižene su trgovinske prepreke između glavnih trgovačkih zemalja, a tehnološki proboj u prometu i računarskoj tehnologiji, u kombinaciji s liberalnim reformama u većini zemalja 1980-ih i 1990-ih, omogućio je pojedincima veću slobodu u putovanju, trgovini i ulaganjima preko granica. Padom komunizma krajem osamdesetih moglo se opet govoriti o globalizovanom svijetu, koji je dobio više smisla odlukom zemalja u razvoju poput Indije i Kine da počnu učestvovati u globalnoj ekonomiji.

Liberali se često ne slažu oko uloge regionalnih trgovinskih sporazuma poput Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA) i institucija poput Svjetske trgovinske organizacije (WTO), koje promoviraju slobodnu trgovinu multilateralnim pregovorima i sustavom pravila koja reguliraju upotrebu trgovinskih prepreka. Dogovori koji podržavaju ove organizacije slijede čudnu logiku, jer se države slažu da svojim građanima omogućuju slobodu kupovine od stranaca samo pod uvjetom da druge države prošire ista prava na svoje državljane. Međutim, ovi recipročni sporazumi mogu biti jedina održiva metoda liberalizacije trgovine u svijetu neliberalnih vlada gdje se utjecajni posebni interesi protive uvozu. Ova je predodžba posebno tačna tamo gdje prevladavaju protekcionistički osjećaji i gdje mnogi birači žele poništiti one liberalizirane politike koje su već primijenjene. Međutim, najvažnije trgovinske reforme u posljednjim decenijama pojavljuju se gotovo unilateralno u zemljama koje su uvidjele da je u njihovom najboljem interesu da smanje vlastite barijere u trgovini bez obzira na to što rade druge države.

Danas oko 3 milijarde ljudi živi u zemljama za koje se može reći da su dio globalne ekonomije. Ove zemlje imaju stope rasta od oko 5%, što znači da se njihovi prihodi po glavi stanovnika udvostruče svakih 15 godina. Bogate zemlje imaju stope rasta od oko 2% po glavi stanovnika, što je još jedan dokaz konvergencije bogatstva među narodima. Procjene su da je od početka 1980-ih siromaštvo u zemljama u razvoju prepolovljeno, dječji rad gotovo prepolovljen, a hronična glad smanjena je za dvije petine. Ova poboljšanja posebno su obilježena u zemljama koje su otvorile svoje ekonomije svjetskim tržišnim silama.

Uprkos ovim jasnim naznakama ekonomskog poboljšanja koje prati slobodniju trgovinu, krajem 1990-ih pojavio se snažni antiglobalizacijski pokret – pokret koji je izveo nekoliko masovnih protesta koji su dobili međunarodni publicitet. Trenutno se hiljade utjecajnih organizacija i grupa za pritisak širom svijeta i dalje protive raznim aspektima globalizacije. Te grupe nisu homogene, a neke imaju i nespojiva stajališta. Nekolicina koja je sudjelovala u antiglobalizacijskim aktivnostima su protekcionističke korporacije i sindikati koji žele spriječiti siromašne zemlje da izvoze robu koja bi se takmičila sa domaćim proizvođačima. Druge skupine žele zaustaviti bogatije zemlje da izvoze svoju robu, na taj način prisiljavajući potrošače da konzumiraju lokalne proizvode viših cijena. Pored toga, nacionalisti i ludisti svih boja žele zatvoriti ostatak svijeta, a nekoliko utopijskih socijalista sanja o svjetskoj vladi koja će preuzeti kontrolu nad svim tržišnim silama. Zajedničko im je protivljenje globalizaciji, koje se često naziva “neoliberalna globalizacija” ili “korporativna globalizacija”, otkrivajući da njihov pravi problem nije globalizacija kao takva, već slobodno tržište.

Ove grupe izražavaju isto neprijateljstvo protiv konkurencije i slobodnog poduzetništva kao što je vidljivo u domaćim raspravama o slobodnoj trgovini od industrijske revolucije. Međutim, mnogi protivnici globalizacije također se žale da liberalizacija trgovine omogućuje pojedincima i kompanijama da izbjegnu vladina pravila i propise izborom lokacije svojih aktivnosti, prebivališta svojih tvrtki i prirode svojih ulaganja. Mnogi političari i međunarodne političke institucije, poput Ujedinjenih naroda, Europske unije i Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, globalizaciju vide kao prijetnju političkoj kontroli. Oni su često pokušavali upravljati globaliziranom ekonomijom usklađivanjem domaće politike (npr. O porezima) i uređivanju tržišta. Ovaj pokušaj internacionalizacije političke kontrole često se naziva „političkom globalizacijom“, ali u stvari je pokret koji djeluje protiv spontane globalizacije vođene dobrovoljnim odlukama pojedinaca i preduzeća.

Mnogi protivnici globalizacije također se žale da liberalizacija trgovine omogućuje pojedincima i kompanijama da izbjegnu vladina pravila i propise izborom lokacije svojih aktivnosti, prebivališta svojih tvrtki i prirode svojih ulaganja. Mnogi političari i međunarodne političke institucije, poput Ujedinjenih naroda, Europske unije i Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, globalizaciju vide kao prijetnju političkoj kontroli. Oni su često pokušavali upravljati globaliziranom ekonomijom putem harmonizacije domaćih politika (npr. poreza) i regulacijom tržišta. Ovaj pokušaj internacionalizacije političke kontrole često se naziva „političkom globalizacijom“, ali u stvari je pokret koji djeluje protiv spontane globalizacije vođene dobrovoljnim odlukama pojedinaca i preduzeća.

U mnogo čemu, društvo u kojem živimo je globaliziranije nego ikad. Međutim, ostaje još mnogo toga za postići. U zemljama u razvoju, nepostojanje vladavine prava i i snažne zaštite vlasničkih prava onemogućavaju većini ljudi da učestvuje u velikim ekonomskim aktivnostima. Čak su i politike u bogatijim zemljama daleko od idealnih. Poljoprivredni protekcionizam i višemilionske subvencije onemogućavaju siromašnim zemljama da izvoze svoju robu i razvijaju svoju poljoprivredu. Monopoli domaće vlade u zdravstvu i obrazovanju sprječavaju međunarodnu konkurenciju i slobodu izbora u tim sektorima. Konačno, iako roba i kapital mogu prilično slobodno teći preko granica, ograničenje kretanja ljudi još je uvijek živo.

Dalja čitanja:

Bhagwati, Jagdish. In Defense of Globalization. New York: Oxford University Press, 2004.Cowen, Tyler. Creative Destruction: How Globalization Is Changing the World’s Cultures. Princeton, NJ: Princeton University Press, 2002.

Irwin, Douglas. Against the Tide: An Intellectual History of Free Trade. Princeton, NJ: Princeton University Press, 1996.

Norberg, Johan. In Defense of Global Capitalism. Washington, DC: Cato Institute, 2003.

Sally, Razeen. Classical Liberalism and International Economic Order: Studies in Theory and Intellectual History. London: Routledge, 1998.

Wolf, Martin. Why Globalization Works. New Haven, CT: Yale University Press, 2004.