Hayek, F.A.

Autor: Ronald Hamowy

Friedrich August von Hayek jedan je od najuglednijih ekonomista i društvenih teoretičara slobodnog tržišta u poslijeratnom periodu. Rođen je u Beču 1899. godine, a svoj studij na Univerzitetu u Beču započeo je odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata. 1921. godine doktorirao je u oblasti pravnih nauka, a nedugo nakon toga, 1923. godini i političkih nauka. Iako mu je izučavanje ekonomije osiguralo Nobelovu nagradu 1974. godine, njegov opšti interes je segao mnogo dalje. Tako je za vrijeme svog dugog i produktivnog života, dao je značajan doprinos velikom broju disciplina, uključujući političke i društvene nauke, psihologiju i historiju ideja.

Istovremeno, u periodu 1922. dok je Hayek još uvijek završavao svoj diplomski studij, Ludwig von Mises javno je iznio svoju devastirajuću kritiku namijenjenu planskoj ekonomiji. U djelu Socijalizam (Die Gemeinwirtschaft), Mises tvrdi da ako se tržište jednom zamijeni sa centralnim planiranjem, neće postojati način da se odrede vrijednosti dobara i usluga, radi čega racionalne ekonomske kalkulacije također neće biti moguće. Cilj Misesovog eseja bio je da dokaže da bez stvarnog cjenovnog sistema realni troškovi ne mogu biti izračunati. Naime, čitanje Misesovog eseja navelo je Hayeka da potpuno odbaci svoja mladenačke socijalističke sklonosti, te postaje jednim od temeljnih nositelja ideje slobodnog tržišta.

Njegovo prvobitno zanimanje za odnos bankovnih kredita i poslovnih ciklusa doveli su ga na poziciju direktora novonastalog Austrijskog instituta za istraživanje poslovnih ciklusa 1927. godine. Uskoro je objavio i svoje prvo značajno djelo Monetarna teorija i trgovinski ciklus (Geldtheorie und Konjunkturtheorie)u kojem nastoji objasniti složeni odnos između kreditnih ekspanzija i kapitalnog ulaganja, te kako su upravo ovi čimbenici temelj poslovnog ciklusa. Ubrzo nakon izdavanje, dobiva poziv da radi kao gostujućeg predavača Londonske škole ekonomije (LSE). Njegova izlaganja koja su digla veliku ekonomsku prašinu, mogu se pronaći u knjizi Cijene i Proizvodnja, a zahvaljujući tome  ponuđeno mu je i mjesto profesora, te 1931. započinje sa radom.

U to doba, Lionel Robbins, urednik prestižnog časopisa Economics, 1930. godine nakon objavljivanja knjige Teorija novca, autora John Maynard Keynesija – koji se u to vrijeme smatrao najpoznatijim svjetskim ekonomistom – šalje istoimenu knjigu Hayeku na pregled, nakon čega dolazi do poznatog sukoba između neistomišljenika. Hayek u svojoj kritici tvrdi da je Keynesova teorija sadrži fatalne propuste jer nije shvatio važnost monetarnih čimbenika u promjeni strukture proizvodnje što uzrokuje malinvestiranje. Ubrzo nakon toga rasprava između Keynesa i Hayeka uključila je sve važne ekonomiste u zemlji, radi čega je neko vrijeme i dominirala akademskom zajednicom.

Također, za vrijeme svog boravka na LSE Hayek po prvi put objavljuje esej o važnosti znanja i cijenama, što se pretvorilo u jedno od najoriginalnijih doprinosa ekonomiji i društvenoj filozofiji. U djelima Ekonomija i Znanje (1937) i Upotreba znanja u društvu (1945) Hayek tvrdi da je racionalna raspodjela resursa ovisila o koordinaciji rasprostranjene biti znanja koje posjeduje svaki akter u gospodarstvu, te da radi toga samo slobodno tržište može pružiti potrebnu koordinacijsku strukturu. Tvrdi da znanje proizilazi iz različitih formi, radi čega se ne mora pojavljivati u potpuno svjesnom obliku. No, pojedinačnim poticanjem privatnih ciljeva, bitci znanja prenose se na ekonomske aktere u obliku cijena. Tržište, tvrdi Hayek, može se shvatiti kao služenje bitnoj epistemološkoj svrsi, kao proces otkrivanja, odnosno stvaranja znanja.

Hayekov pogled na tržište kao koordinacijski mehanizam inače raspršenog znanja poslužio je kao filozofski temelj njegovog najvažnijeg uvida u društvenu teoriju, ideju da složene društvene institucije, nisu proizvod ljudskog dizajna. Društvene institucije, prema Hayeku, toliko su složene da njihova unutrašnja struktura ne može se u potpunosti razumjeti kako jednim, tako niti grupom umova. Oni se pojavljuju i uzimaju oblik ne od svjesnog ljudskog izuma, nego kroz evoluciju kao proizvod bezbrojnih ljudskih interakcija, svaka usmjerena na neki neposrednji, privatni kraj. Ovakvu zamisao da su društveni aranžmani u kojima egzistiramo proizvod evolucije, a ne namjernih kalkulacije ranije su predložena i od strane mislilaca povezanih sa škotskim prosvjetiteljstvom, osobito Adam Smithom, David Humeom i Adam Fergusonom. Zapravo, Smithov koncept „nevidljive ruke“ jedan je od istaknutih primjeraka ideje spontano generiranog reda. Hayek u svojim spisama tvrdi da su jezik, zakon, moral i društvene konvencije primjeri spontano genereranog redosljeda. Hayek je smatrao da su društveni aranžmani zahtijevali neko središnje tijelo nadzora kako ne bi došlo do anarhije i kaosa, niti totalitarne vladavine. Nadalje, ovakav racionalistički pristup društvenim problemima, temelji se na stajalištu da je metodologija prirodnih znanosti primjenjiva na društvena pitanja, koja su neprijateljska prema slobodnom društvu i povezana s francuskim prosvjetiteljstvom i kontinentalnom političkom teorijom.

Uznemiren velikim rastom vlade u 20. stoljeću, čak i u onim narodima koji su navodno bili posvećeni osobnoj slobodi i privatnoj inicijativi, Hayek je 1944. napisao Put u ropstvo. Esej je pisan za širu publiku i obične građane, a ne prvenstveno za akademike, kako bi upozorio na opasnosti svojstvene planskoj ekonomiji, ukazujući na sličnosti između društvenih i ekonomskih sistema koje su prigrlile nacionalsocijalistička Njemačka i fašistička Italija, s jedne strane i Saveznici, s druge strane. Hayek je bio uznemiren prevladavajućom ortodoksijom koja je veličanje socijalističke države i opsežnu intervenciju vlade u životima svojih građana gledala kao suosjećajni odgovora na neobuzdani kapitalizam. Hayek se nadao da će Put u ropstvo pokazati da su te predrasude ukorijenjene u istom nepovjerenju prema individualnim inicijativama, kao što su bile ideologije protiv kojih je Zapad ratovao, i da bi središnje planiranje, čak i ako bi njegove namjere bile dobroćudne, rezultirale u uništavanje spontano generiranog poretka tržišta što bi dovelo do još veće kontrole i planiranja vlasti.

U SAD-u i Velikoj Britaniji publika je bila oduševljena knjigom, te iako je došlo do trenutka kada američki izdavači Univerziteta u Chicagu nisu bili u prilici printati dovoljno kopija kako bi zadovoljili potražnju, radi ratnog racioniranja papira, primjerci su ipak dospjeli u ruke šire publike nakon što je Reader’s Digest objavio 20 stranica iz knjige u aprilu 1945. godine. Ovo je navelo Hayeka da provede duže vremena u SAD-u, te je 1950. godine prihvatio poziciju u Odboru za društvenu misao na Univerzitetu u Chicagu.

Za vrijeme svog boravka, objavio je svoje najambicioznije djelo vezano za društvenu i pravnu filozofiju Ustav slobode (1960.), u kojem je nastojao postaviti ništa manje od rasprave o teorijskim temeljima slobodnog društva. Rad neizmjerne erudicije prikazuje Hayekove stavove  po pitanju porijekla i prirodi prava u okvirima liberalnog društva. Liberalna država, tvrdi Hayek, je ona u kojoj se ljudima upravlja apstraktnim i opštim pravilima, koja su predvidiva u njihovoj primjeni i primjenjiva za sve, za razliku od sistema upravljanja koji se temelji na vršenju širokih, diskrecijskih ovlasti onih koji su u vlasti.

Među njegovim finalnim esejima nalazi se Pravo, Zakonodavstvo i Sloboda (1973., 1976., 1979.), u kojima Hayek elaborira svoju raniju raspravo o prirodi slobode i političkom i pravnom okviru slobodnog komonvelta. U tom radu, Hayek proširuje i utvrđuje svoje stavove o naravi društvene evolucije, te tvrdi kako moral i pravni poredak, koji se pokazuje kompatibilnim sa slobodnim društvom pojavljuju bez potrebe za zakonodavcem. U djelu Pogubna zamisao: pogreške socijalizma (1988.) Hayek obrađuje temu s kojom se ranije bavio u nizu članaka koji su se prvi put pojavili u britanskom časopisu Economica, a kasnije su objavljeni u knjizi Kontrarevolucija nauke: istraživanja o zloupotrebi razuma (1952.). Te ranije studije pružiile su uvjerljivu obranu metodološkog individualizma i kritizirali one koji su tvrdili da je moguće napraviti smislene izjave o društvenom kolektivizmu, neovisno o njihovim sastavnim dijelovima. Pogubna zamisao bila je posljednja Hayekova knjiga, u kojoj se još jednom pozabavio problemom onih koji odbijaju priznati ograničenja ljudskog znanja i koji pogrešno vjeruju da je samo razlog dovoljan da se oblikuju kompleksna pravila i institucije koje sačinjavaju moderni svijet, i da kao posljedica, planirano društvo je moguće i dobrodošlo.

Hayek umire 1992. godine. Dočekao je i svjedočio potpunom kolapsu socijalističke ekonomije Istočne Evrope. No, još važnije, bio je potpuno svjestan da je njegovo životno djelo odigralo ključnu ulogu u revoluciji koja je slomila istočni blok. To je zasigurno najveći uspjeh koji se može pripisati nekome ko je svoj život posvetio kontinuiranom ratu protiv tiranije.

Bibliografija:

https://www.libertarianism.org/encyclopedia/hayek-friedrich

      Dalja čitanja:

1. Barry, Norman P. Hayek’s Social and Economic Philosophy. London: Macmillan, 1979.
2. Boettke, Peter, ed. The Intellectual Legacy of F. A. Hayek in Politics, Philosophy and Economics. 3 vols. Cheltenham, UK: Edward Elgar, 2000.
3. Gissurarson, Hannes. Hayek’s Conservative Liberalism (Political Theory and Political Philosophy). New York: Garland, 1987.
4. Gray, John. Hayek on Liberty. Oxford: Blackwell, 1984.
5. Hamowy, Ronald. The Scottish Enlightenment and the Theory of Spontaneous Order. Carbondale: Southern Illinois University Press, 1987.
6. Kukathas, Chandran. Hayek and Modern Liberalism. Oxford: Clarendon Press, 1989.
7. O’Driscoll, Gerald. Economics as a Coordination Problem: The Contribution of Friedrich A. Hayek. Kansas City, MO: Sheed Andrews & McMeel, 1977.
8. Sciabarra, Chris. Marx, Hayek, and Utopia. Albany: State University of New York Press, 1995.