Imigracija
Autor: Daniel T. Griswold
Imigracija je kretanje ljudi iz jedne zemlje u drugu u kojoj nisu domaće stanovništvo. Od samih početaka historije, muškarci i žene su prelazili granice kako bi poboljšali svoje ekonomske uslove, ponovo se sastalisa svojim porodicama te pobjegli od opasnosti s kojima su se suočavali u svojim državama porijekla. Kasnih 1990-ih oko 130 miliona ljudi, ili oko 2% svjetske populacije, živjelo je izvan države u kojoj su se rodili. Oko 10% ovih imigranata bili su izbjeglice prisiljene napustiti svoje domove zbog rata, protjerivanja i krivičnog gonjenja ili prirodnih nepogoda. Imigracija je igrala i važnu ulogu u naseljavanju i razvoju Sjedinjenih Američkih Država i cijelog „Novog svijeta“. Njeni proponenti tvrde da imigracija ne povećava samo slobodu i blagostanje onih koji su se doselili u svoje nove države, nego da je korisna i za domaće stanovništvo, jer stimuliše ekonomiji u obogaćuje kulturu. Oponenti tvrde da se imigranti takmiče sa domaćima za poslove i time spuštaju visinu plata te da narušavaju tradicionalnu kulturu.
Kroz historiju je sloboda putovanja i imigracije bila usko vezana uz slobodu trgovanja. U srednjovjekovnoj Engleskoj, na imigraciju se gledalo kao na osnovno pravo. Poglavlje 41 Magna Carte kaže da: „Svi trgovci će imati pravo na siguran i zaštićen izlazak iz Engleske i ulazak u Englesku, s pravom da se tu zadrže i kreću i kopnom i morem, u svrhu kupovine i prodaje, a u skladu sa starim i pravednim običajima.“ Također, kroz historiju su one najotvorenije države za trgovinu i nove ideje, poput Venecije i Nizozemske Republike, istovremeno bile i najotvorenije za imigrante. Kako su se trgovina i ekonomska liberalizacija širile tokom 19. stoljeća tako se širila i imigracija. Upravo su masovne migracije posebno obilježile kraj 19. stoljeća iz Evrope prema Amerikama, Oceaniji i Aziji. Većina ovih migracija bila je usmjerena prema današnjim Sjedinjenim Američkim Državama. Rast i širnje migracija u ovom periodu posljedica su početka korištenja paroboroda, kao sredstva koje je značajno smanjilo cijenu i rizik prekookeanskog putovanja, i industrijalizacije koja je stvorila veliku potražnju za radnom snagom i čiji su se zahtijevi ispunjavali, barem djelomično, kroz masovnu imigraciju.
Uz nekoliko izuzetaka, vlade širom svijeta su dozvoljavale slobodno kretanje ljudi preko granica tokom ovog perioda pa je do 1920. godine 60 miliona ljudi napustilo Evropu i tri petine njih su došle u SAD. Druge glavne destinacije evropskih migranata bile su Kanada, Australija, Novi Zeland, Južna Afrika i Argentina. Tokom istog perioda i više miliona ljudi su napistili Kinu, Indiju i druge azijske države i preselili se u istočnu i južnu Afriku i zemlje na obalama Južnog kineskog mora poput Malezije i Indonezije te, u manjem broju slučajeva, i u Južnu i Sjevernu Ameriku. Ekonomist J. Bradford DeLong sa Univerziteta u Kaliforniji na Berkeleyu je procijenio da je, do 1870. oko 1 od 10 osoba na svijetu živjelo u državi koja nije njihova država rođenja – to je pet puta više nego danas.
Međutim, nakon Prvog svjetskog rata ograničenja imigracija postala su raširena pojava, naročito u SAD. Motivi iza ovih restrikcija bile su populističke brige da će imigranti naštetiti domaćem stanovništvu kroz snižavanje plata, da predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti, da štete domaćoj kulturi i da je riječ o rasno ili etnički „inferiornoj“ vrsti ljudi. Danas se imigracija, iako sve veći broj država uklanja barijere za međunarodnu trgovinu i investicije, kontroliše daleko strožije, nego što je to bio slučaj prije jednog stoljeća.
SAD su država koju su osnovali imigranti. U dugom nizu kršenja prava za koja su Očevi osnivači optužili Kralja Georgea III bila je i optužba da je on „odlučio da spriječi stanovništvo ovih država“ kroz „opstrukcije Zakona o naturalizaciji stranaca“ i kroz „odbijanje da uputi druge da podrže migracije.“ Između 1820. i 2001. godine 67 miliona imigranata je službeno ušlo u SAD. Prvi val imigranata u amaričke kolonije došao je iz Velike Britanije, praćen rastućim brojem imigranata iz Njemačke tokom kasnijeg dijela 18. stoljeća. Nisu svi imigranti došli svojevoljno. Od ranih 1600-ih do 1820. godine oko 8 miliona stanovnika Afrike je nasilno i u bijednim uvjetima transportovano u New York i prodano u roblje. Imigracije svih vrsta su se smanjile u periodu od američke nezavisnosti do 1840-ih. Tada je, između 1846. i 1847. godine, izbila Velika glad u Irskoj[1] koja je uzrokovala imigraciju tokom 1840-ih i 1850-ih ne manje od 1.7 miliona Iraca u SAD što je više od jedne petine populacije Irske.
Irski, njemački i skandinavski imigranti dominirali su sve do 1890. kada su ih nadmašili talijanski, austro-ugarski i ruski migranti tokom perioga Velike migracije 1900-1914. Imigracija tokom ovog perioda bila je praktično neograničena. Imigrante se testiralo samo za zarazne bolesti i očigledne mentalne nedostatke u institucijama poput Ellis Islanda u New Yorku. Jedini izuzetak slobodnom ulasku predstavljao je „Chinese Exclusion Act“ iz 1882. godine kao očigledno rasistički zakon po kojem je zapravo zabranjena imigracija kineskim radnicima. Nakon Prvog svjetskog rata došlo je do jačanja anti-imigrantskog raspoloženja što je navelo Kongres da uvede kvote za imigrante bazirane na njihovom udjelu u ukupnoj populaciji prema popisu stanovništva iz 1910. godine. Ovo je isključilo gotovo sve azijske imigrante i na kraju kulminiralo zakonom „Johnson-Reed Act“ iz 1924. po kojem su se favorizovali imigranti iz Sjeverne Evrope kroz imigrantske kvote bazirane na državi porijekla. Tokom 1930-ih SAD, Kanada i mnoge zapadnoevropske države odbile su prihvatiti Jevreje koji su bježali od nacističkih progona.
Ovi imigracioni propisi ostali su pretežno nepromijenjeni sve do 1965. godine kada je Kongres poništio rasne kvote u korist sistema po kojem su se vize dodjeljivale ravnomjernije među državama uz ukupni godišnji maksimum za imigraciju. Od tada kontinuiranoraste ukupni broj legalnih godišnjih imigracija, naročito iz Azije i Latinske Amerike. Iako su današnjitrendovi po apsolutnoj računici jednaki prvom valu imigracije, oni su ipak značajno manji kada se uporede sa ukupnom populacijom SAD. Tokom 1990-ih SAD su dozvoljavale ulazak za u prosjeku četiri imigranta godišnje na svakih 1000 stanovnika SAD, dok je tokom vrhunca Velike migracije (1901.-1910.) taj broj iznosio 10.4 imigranta na 1000 stanovnika. Do 2000. godine oko 11% stanovništva SAD je bilo stranog porijekla, dok je raniji vrhunac iz 1910 bio 14.7%.
Gotovo svi legalni imigranti koji danas ulaze u SAD spadaju u četiri kategorije. Najveću kategoriju čine članovi porodica – oni predstavljaju oko dvije trećine godišnjih imigracija. Svaki američki građanin može legalno „sponzorisati“ supružnika, dijete, roditelja ili brata/sestru, dok rezidenti sa radnom dozvolom (zelenom kartom) mogu „sponzorisati“ supružnika ili dijete. Dugu najveću kategoriju čine radni imigranti. Prema američkim zakonima oko 140.000 zelenih karti godišnje se čuva za imigrante koji u SAD dolaze obavljati specifične poslove za američke kompanije. Visoko kvalifikovani strani radnici također mogu ući u državu koristeći privremene ne-imigrantske vize. Uz to, SAD tokom godine primi oko 100.000 izbjeglica i tražitelja azila koji bježe zbog rata, progona ili prirodnih nepogoda s kojim se suočavaju u svojim državama. Izbjeglicama se odobrenje za ulazak daje prije nego što stignu u SAD, dok tražitelji azila moraju prvo ući u državu, a tek zatim naglasiti vlastima da bježe i traže azil. Još 50.000 imigranata godišnje dobija zelenu kartu kao rezultat lutrije.
Zagovornici imigracija smatraju da novopridošli imigranti stimulišu domaću ekonomiju kroz pokretanje biznisa, otrkivanje novih ideja, proizvoda i proizvodnih metoda, kroz popunjavanje radnih mjesta i obavljanje poslova koje domaće stanovništvo ne može ili ne želi raditi. Zaista, čini se da ne postoji set sistematičnih dokaza da imigracija smanjuje sveopći nivo plata ili povećava nezaposlenost među domaćim stanovništvom. Činjenica da imigranti obično dolaze u državu u svojim najaktivnijim i produktivnijim godinama za rad znači i da pomažu u održavanju mlade demografske slike države i smanjuju brojevni odnos između zaposlenih i nezaposlenih. I pored toga, imigranti obogaćuju kulturu kroz diverzificiranje umjetnosti, narodne tradicije i kulinarske izbore. Velika većina imigranata, i gotovo sva njihova djeca, uspješno su se asimilirala u američko društvo, a također su i naučili jezik te prihvatili američke društvene i građanske vrijednosti. Još važnije od svega toga je i činjenica da je slobodno kretanje ljudi među osnovnim ljudskim pravima te da imigrant, koji svojevoljno sklapa ugovore o zaposlenju, pronalasku doma ili u bilo koju drugu svrhu, ne krši osnovna prava drugih ljudi. Kroz ograničavanje imigracija država ograničava i slobode domaćeg stanovništva kojem se tako uskraćuje pravo da zaposli određenog radnika ili vodi svoj posao onako kako želi u saradnji sa ljudima iz drugih država.
Protivnici imigracije, naročito oni koji se protive trenutno dozvoljenom broju imigranata koji može ući u državu, smatraju da imigranti štete ekonomiji jer uzimaju poslove koje bi mogli popuniti sami Amerikanci. Oni tvrde da imigranti smanjuju prosječni nivo plata kroz takmičenje sa domaćima za određene poslove. Također se tvrdi i da je za imigrante vjerovatnije da će trošiti sredstva javne pomoći zbog toga što pretežno imaju niže plate. Uz to, protivnici imigracije se boje i da ovaj najnoviji val imigracija mijenja rasni i etnički karakter Amerike iz države dominantno bijelog stanovništva evropskog porijekla u državu sa značajnim afričko-američkim, latino-američkim i azijskim manjinama. Zbog toga oni smatraju da imigracija „razrjeđuje“ i „balkanizira“ američku kulturu i u državu dovodi ljude čija će lojalnost biti podijeljena između SAD i njihove države porijekla. Također, oni smatraju i da imigracija navodno doprinosi saobraćajnim gužvama, zagađivanju zraka i prekobrojnosti učenika u javnim školama, jer povećava nivo rasta populacije. Njihov argument je i da svaka država ima pravo da „kontroliše svoje granice“.
Većina ljudi koja se protivi imigraciji, čak i ako nisu otvoreno rasisti, gotovo uvijek pokazuje i bazično nepoznavanje i pogrešno interpretiranje ekonomije. Činjenica je da, poput slobodne trgovine, imigracija širi ljudske slobode time što povećava broj izbora ili opcija koje ljudi mogu izabrati kao korisnici ili proizvođači. Slobodno tržište rada usmjerava imigrante na ona mjesta gdje se njihov rad najviše traži. Napori vlasti da kontrolišu tržište rada su skloni tome da propadnu jednako kao i oni da se zaštite domaće industrije ili uvede striktna industrijska politika. Problemi i pitanja o korištenju usluga socijalne pomoći trebaju se riješiti kroz smanjivanje prilika za pristup državnim programima pomoći, a ne kroz smanjivanje i oduzimanje prava imigrantima i domaćem stanovništvu da sarađuju u svrhu zajedničke doborobiti. I zaista, statistike pokazuju da imigranti zapravo programe socijalne pomoći koriste tek nešto malo više nego domaće stanovništvo u SAD. Ako imigrant želi da se uključi u mirne i svojevoljne odnose i transakcije sa drugima, koje ne ugrožavaju slobodu ili sigurnost domaćeg stanovništva, onda se vlasti u to ne bi trebale petljati.
ZA DALJE ČITANJE:
Block, Walter. “A Libertarian Case for Free Immigration.” Journal of Libertarian Studies 13 no. 2 (Summer 1998): 167–186.
Borjas, George J. Heaven’s Door: Immigration Policy and the American Economy. Princeton, NJ: Princeton University Press, 1999.
Capaldi, Nicholas, ed. Immigration: Debating the Issues. Amherst, NY: Prometheus Books, 1997.
Handlin, Oscar. The Uprooted: The Epic Story of the Great Migrations That Made the American People. New York: Little, Brown, 1973.
Micklethwait, John. “The New Americans.” The Economist (March 11, 2000): 1–18.
National Research Council. The New Americans: Economic, Demographic, and Fiscal Effects of Immigration. Washington, DC: National Academy Press, 1997.
Simon, Julian L. The Economic Consequences of Immigration. Ann Arbor: The University of Michigan Press, 1999.
———. Immigration: The Demographic and Economic Facts. Washington, DC: Cato Institute and National Immigration Forum, 1995.
U.S. Immigration and Naturalization Service. 2001 Statistical Yearbook of the INS. Washington, DC: U.S. Government Printing Office, 2003.
[1] Izvorno “Irish Potato Famine” – glad koju je prouzrokovalouništenjeinestašicakrompirakaoosnovneživotnenamirnice.